Štefica Vidačić
Štefica Vidačić (Stefanie Job, Steffie Vida; Požega, 7. svibnja 1909. – Zürich, 2002.) bila je hrvatska glumica, spisateljica i Miss Europe (1927.).
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodila se u Požegi, 7. svibnja 1909. godine. Krštena je dan kasnije u župi sv. Terezije.[1] Bila je izvanbračno dijete oca Franje Söjtöryja i majke Vjekoslave Vidačić. Pohađala je realnu gimnaziju u Zagrebu. Prema nekim izvorima prije mature izgubila je roditelje u nesreći.[1]
U prosincu 1926. izabrana je za Miss Jugoslavije u zagrebačkome hotelu „Esplanade”.[1] U ožujku 1927., u Beču, osvojila je prvo mjesto na natjecanju za ljepoticu Europe.[1] Prije svoje karijere radila je prema nekim izvorima na kiosku, a prema drugima u zagrebačkom kafiću.[1]
Nakon toga odlazi u Berlin i mijenja ime u Steffie Vida. Već od 1928. odigrala je nekoliko manjih uloga u filmovima.[2] Ubrzo nakon toga završila je karijeru. U filmskim studijima upoznala je filmskog skladatelja i glazbenog redatelja Willyja Schmidt-Gentnera (1894.–1964.). Vjenčali su se 1932. godine.[3] Nakon toga sele se u Brandenburg.[4] Godine 1933. bračni par se preselio u Beč. Godine 1938. zbog ratne nesigurnosti odlučuju kupiti poljoprivredno gospodarstvo. Zbog toga je morala položiti ispit za vođenje poljoprivrednog dobra. Muž je zbog posla većinom živio u Beču što je kasnije i dovelo do njihova razvoda.[5]
Jedno je vrijeme bila i lektorica tvrtke „Mondial Film” u Beču.[6] Godine 1947. odlazi u SAD gdje je filmski producent Eugen Sharin tražio od Štefanije seriju od 12 kratkometražnih glazbenih filmova.[6] Dok je filmove donosila u Zürich i otpremala zrakoplovom u SAD upoznala je švicarskoga novinara i televizijskoga pionira Maxa Joba. Par se vjenčao krajem 1949. godine i ona otad nosi ime Stefanie Job. Max je nakon četiri i pol godine braka stradao u zrakoplovnoj nesreći te Štefanija ostaje udovica.[7] Nakon toga napušta filmsku industriju te upisuje studij literature i 17 godina radila kao lektorica i korektorica za razne züriške novine.[7] Nekoliko godina nakon Maxove smrti upoznala je poznatog züriškoga tvorničara kožne robe Waltera Lehnera. S njime je živjela na bazi partnerstva narednih tridesetak godina.[7]
Jedno je vrijeme živjela između Züricha i Schnifisa, gdje je utemeljila „Klub austrijskih prijatelja literature i autora” (KÖLA). Klub je vodila do 1991. godine.[7]
Od 1978. do 1986. uređivala je literarnu reviju „Voralberški list” gdje je omogućila mladim autorima da svoje tekstove prezentiraju javnosti.[7] Bila je članica švicarskoga PEN kluba.[7] Kako nije imala potomaka, svoju ostavštinu darovala je organizaciji „Greenpeace Schweiz”.[8]
Filmografija[uredi | uredi kôd]
| Godina | Naslov | Uloga |
|---|---|---|
| 1928.[9] | Evine kćeri | Barunica Edith von Stetten |
| Vitezovi noći | — | |
| Tajne Orijenta | — | |
| 1929.[9] | Ljubav u snijegu | — |
| Ponoćna pristojba | Konobarica |
Spisateljska djelatnost[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
Literatura[uredi | uredi kôd]
Članci[uredi | uredi kôd]
- Nuić, Tihomir. 2020. Švicarski memento Štefici Vidačić Job (PDF). Hrvatski iseljenički zbornik 2020. Hrvatska matica iseljenika. Zagreb. : 310–319
Mrežna sjedišta[uredi | uredi kôd]
- Steffie Vida (engleski). www.imdb.com. Pristupljeno 29. srpnja 2023.