Živojin Vračarić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Osvojene medalje
Odbojka
Mediteranske igre
zlato Izmir 1971. odbojka
Europska prvenstva
bronca Beograd 1975. odbojka

Živojin Vračarić (Osijek, 21. prosinca 1951.), bivši je odbojkaš i jugoslavenski reprezentativac, osvajač brončane medalje na Europskom prvenstvu 1975. godine u Beogradu[1] i odbojkaški trener.

Životopis[uredi VE | uredi]

Živojin Vračarić je rođen 21. prosinca 1951. godine u Osijeku, a nedugo nakon rođenja s obitelji preselio se je u Trpinju, odakle mu obitelj vodi podrijetlo. Sa 6 godina se seli u Vukovar. U Vukovaru završava osnovnu i srednju tekstilnu školu. Kao učenik, 1963. godine, počinje trenirati odbojku u OK Vukovaru. Jedno vrijeme je paralelno trenirao i košarku, ali je konačnu prevagu za odabir športa donio uspjeh i popularnost ženskog odbojkaškog kluba.[1]

Igračka karijera[uredi VE | uredi]

Prvi nastup za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije imao je nakon juniorskog prvenstva Hrvatske u Osijeku 1969. godine, kada je privukao pozornost izbornika omladinske momčadi Andrije Strahonje. Godine 1970. s reprezentacijom nastupa na Balkanskom prvenstvu, a 1971. godine na Europskom juniorskom prvenstvu u Španjolskoj, kada osvaja 5. mjesto[2]. Zapaženim igrama u OK Vukovar koji se 1969. godine plasirao u Drugu saveznu ligu, postaje interesantan i drugim klubovima. Godine 1970. prelazi u riječki Kvarner, kada osvaja 3. mjesto, a sljedeće sezone se bori za prvaka Jugoslavije. Godine 1971. postaje član seniorske reprezentacije. Na Mediteranskim igrama u Izmiru 1971. godine osvaja zlatnu medalju[3].[1] Godine 1973. prelazi u Jedinstvo iz Stare Pazove, a dvije godine kasnije u beogradsku Crvenu zvezdu, s kojom 1975. godine osvaja Kup Jugoslavije u odbojci[4]. Iste godine s reprezentacijom osvaja brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Beogradu[5][6], kada je uvršten i u idealnu šestoricu prvenstva. Sljedeće godine sa Zvezdom osvaja 2. mjesto u domaćem prvenstvu. Nakon toga se vraća u rodni kraj i počinje igrati za OK Borovo (koje se tada spaja s OK Vukovar). S Borovom je igrao kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu, ali bez uspjeha. Tada je bio jedini drugoligaški igrač koji je bio u reprezentaciji. Godine 1976. godine je s reprezentacijom sudjelovao u kvalifikacijama za Olimpijske igre. Godine 1977., na Europskom prvenstvu u Helsinkiju s reprezentacijom zauzima 7. mjesto[6]. Iz Borova prelazi u OK Željezničar Osijek, gdje ostaje do kraja karijere, odnosno 1986. godine.[1]

Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao ukupno 210 utakmica.[1]. Na 2 europska prvenstva je odigrao 14 utakmica[7][8]. Za juniorsku reprezentaciju je na jednom europskom prvenstvu odigrao 6 utakmica[9]

Trenerska karijera[uredi VE | uredi]

Još tijekom aktivnog igranja u Željezničaru, postaje tajnikom odbojkaškog saveza općine Osijek, a na tom mjestu ostaje do kolovoza 1991. godine, kada zbog rata odlazi iz Osijeka. Završio je Višu trenersku školu za odbojku na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon odlaska u Beograd postaje pomoćnik trenera prvog tima Crvene zvezde, a nakon toga i trener ženskog odbojkaškog kluba Vojvodine iz Novog Sada. Godine 1992. se vraća u Vukovar, gdje sudjeluje u formiranju muškog i ženskog odbojkaškog kluba, kao i formiranju tzv. Odbojkaškog saveza Krajine. Godine 2006. preuzima trenersku palicu slovenske momčadi OK Šoštanj Topolšica[10].

Ostalo[uredi VE | uredi]

Godine 1995. na proslavi 50 godina Sportskog društva Crvena zvezda biva uvršten u 5 najboljih odbojkaša kluba svih vremena.[1] Godine 2007. Vlada Republike Srbije donosi rješenje o dodjeli športskih mirovina zaslužnim športašima, među kojima se našao i Živojin Vračarić[11][12].

Obitelj[uredi VE | uredi]

Živojin Vračarić je oženjen i ima dva sina: Aleksandra i Srđana koji se također bave odbojkom.[1] Godine 1991., tijekom rata doživljava obiteljsku tragediju, kada mu hrvatske postrojbe 16. studenoga izvode roditelje Milicu i Dragoljuba iz skloništa i kod željezničkog kolodvora u Borovu Naselju strijeljaju. Majka mu je poginula na licu mjesta, dok je otac unatoč brojnim ranama na glavi preživio i pobjegao. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.[1][13][14]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Izvor #136, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  2. Odbojkaški savez Srbije: rezultati juniora na evropskim prvenstvima, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  3. Odbojkaški savez Srbije: medalje, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  4. OK Crvena zvezda: povijest kluba, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  5. Pečat: Impresivni odbojkaši, objavljeno 23. rujna 2010. godine, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  6. 6,0 6,1 Odbojkaški savez Srbije: rezultati na evropskim prvenstvima, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  7. Odbojkaški savez Srbije: Statistika seniora na Evropskim prvenstvima, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  8. Odbojkaški savez Srbije: broj utakmica reprezentativaca na evropskim prvenstvima, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  9. Odbojkaški savez Srbije: Do sada za Srbiju (YUG, SCG) igralo 180 igrača na 17 šampionta Evrope, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  10. OK Šoštanj Topolšica: povijest kluba, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  11. Vlada usvojila rešenje o sportskim penzijama, objavljeno 22. veljače 2007. godine, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  12. Spisak nosilaca nacionalnih priznanja 2006.-2010., pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  13. RTS: Hronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, objavljeno 7. srpnja 2012. godine, pristupljeno 25. veljače 2016. godine
  14. Streljanje Dragoljuba i Milice Vračarić u Borovu Naselju 16.11.1991., objavljeno 5. svibnja 2015. godine, pristupljeno 25. veljače 2016. godine