Adni Mahmud-paša Anđelović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Adni Mahmud-paša Anđelović (isto i Mahmud paša Hrvat)[1] (tur. Veli Mahmud Paşa), rođen je 1420. godine u Novom Brdu, dok točan nadnevak njegove smrti nije poznat (18. kolovoza 1474.? 1). Uz ime mu je dodan počasni naziv Veli (svetac) koji se daje samo velikim šehovima.[2] Smatra se da je hrvatskoga podrijetla, tu teoriju potvrđuje knjiga The Palace school of Muhammad the Conqueror koju je napisao Barnette Miller (1941.) i knjiga Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci koju je napisao Safvet-beg Bašagić (1931.). Bašagić u knjizi piše kako za Mahmud pašu svi suvremeni i kasniji turski povjesnici vele da je rodom Hrvat.[1][3] Po drugim izvorima bio je grčkog porijekla, iz obitelji Angelos.[4]. U ranom djetinjstvu odveden je na osmanski dvor, gdje se obrazovao zajedno s princom Mehmedom. Ovaj ga je veoma volio i cijenio, radi čega ga je uzeo u svoju pratnju. Brzo je napredovao, te dobio položaj vezira. Sagradio je džamije i medrese u Carigradu, Sofiji i Haskovu.[2] Nakon Mehmedove naprasne smrti, radi dvorskih spletki bio je zatočen te je po jednoj vijesti počinio samoubojstvo a po drugim vijestima bio je pogubljen.[1] Pokopan je kod svoje džamije u posebnome turbetu.[1]

Adnija (edenski, dženetski, rajski) bio je istaknuti državnik, vojskovođa i mislilac. Uživao je veliki ugled pa je velik broj pjesnika poslije njegove smrti napisao kronograme pune hvale. Ostavio je potpun divan na turskom jeziku i raspravu „Kibla“. I danas u Istanbulu traju neki od vakufa (zadužbina), koje je za života utemeljio ovaj pjesnik.

Kad smrt pusta najposlije svađu diže, mir uviđa -
Zašto ljudstvo rad svijeta uzalud se tude svađa?
Ne spominji svoga druga nigdje ime u pjesmama
O, Adnija, svrha pjesme: diviti se ljepotama.
Kol'ko mudrih među lude opremiše tvoje oči!
Sad su mene okupile - nek mi je Bog na pomoći!
Adni svoju glavu, dušu, pred noge ti meće sada
Po zakonu: rob s imetkom gospodaru svom pripada.
Mi smo mali, al' u nama veliki se ponos budi,
Što smo barem turskoj knjizi velikije dali ljudi.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 
"(...) G. 877. (1472) opet bude imenovan velikim vezirom, ali dvorska klika, koja bješe preotela mah, brzo ga potisnu u kraj i prigodom smrti carevića Mustafe uhvati zgodu i obijedi ga kod sentimentalnog sultana kao začetnika smrti Mustafine. Strpan u Jedi kule prema jednoj vijesti sam je učinio samoubojstvo prerezavši žile na lijevoj ruci, a prema drugim vijestima pogubljen je od ruke dželata 3. rebija II. 879. (18. kolovoza 1474.). (...)"[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931., str. 40.
  2. 2,0 2,1 Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931., str. 41.
  3. Barnette Miller, The Palace school of Muhammad the Conqueror, Harvard University Press, 1941., str. 7.:
    ...aslı Hırvattır ve buna katılan modern yabancı tarihçiler de bulunmaktadır
  4. Stavrides, Théoharis. The Sultan of vezirs: the life and times of the Ottoman Grand Vezir Mahmud Pasha Angelovic (1453–1474). Brill, 2001. ISBN: 978-90-04-12106-5

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]