Adni Mahmud-paša Anđelović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Adni Mahmud-paša Anđelović (isto i Mahmud paša Hrvat)[1] (tur. Veli Mahmud Paşa), rođen je 1420. godine dok točan nadnevak njegove smrti nije poznat (18. kolovoza 1474.? 1). Uz ime mu je dodan počasni naziv Veli (svetac) koji se daje samo velikim šehovima.[2] Smatra se da je hrvatskoga podrijetla, tu teoriju potvrđuje knjiga The Palace school of Muhammad the Conqueror koju je napisao Barnette Miller (1941.) i knjiga Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci koju je napisao Safvet-beg Bašagić (1931.). Bašagić u knjizi piše kako za Mahmud pašu svi suvremeni i kasniji turski povjesnici vele da je rodom Hrvat.[1][3] U ranom djetinjstvu odveden je na osmanski dvor, gdje se obrazovao zajedno s princom Mehmedom. Ovaj ga je veoma volio i cijenio, radi čega ga je uzeo u svoju pratnju. Brzo je napredovao, te dobio položaj vezira. Sagradio je džamije i medrese u Carigradu, Sofiji i Haskovu.[2] Nakon Mehmedove naprasne smrti, radi dvorskih spletki bio je zatočen te je po jednoj vijesti počinio samoubojstvo a po drugim vijestima bio je pogubljen.[1] Pokopan je kod njegove džamije u posebnome turbetu.[1]

Adnija (edenski, dženetski, rajski) bio je istaknuti državnik, vojskovođa i mislilac. Uživao je veliki ugled pa je velik broj pjesnika poslije njegove smrti napisao hronograme pune hvale. Ostavio je potpun divan na turskom jeziku i raspravu „Kibla“. I danas u Istanbulu traju neki od vakufa (zadužbina), koje je za života utemeljio ovaj pjesnik.

Kad smrt pusta najposlije svađu diže, mir uviđa -
Zašto ljudstvo rad svijeta uzalud se tude svađa?
Ne spominji svoga druga nigdje ime u pjesmama
O, Adnija, svrha pjesme: diviti se ljepotama.
Kol'ko mudrih među lude opremiše tvoje oči!
Sad su mene okupile - nek mi je Bog na pomoći!
Adni svoju glavu, dušu, pred noge ti meće sada
Po zakonu: rob s imetkom gospodaru svom pripada.
Mi smo mali, al' u nama veliki se ponos budi,
Što smo barem turskoj knjizi velikije dali ljudi.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 
"(...) G. 877. (1472) opet bude imenovan velikim vezirom, ali dvorska klika, koja bješe preotela mah, brzo ga potisnu u kraj i prigodom smrti carevića Mustafe uhvati zgodu i obijedi ga kod sentimentalnog sultana kao začetnika smrti Mustafine. Strpan u Jedi kule prema jednoj vijesti sam je učinio samoubojstvo prerezavši žile na lijevoj ruci, a prema drugim vijestima pogubljen je od ruke dželata 3. rebija II. 879. (18. kolovoza 1474.). (...)"[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931., str. 40.
  2. 2,0 2,1 Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931., str. 41.
  3. Barnette Miller, The Palace school of Muhammad the Conqueror, Harvard University Press, 1941., str. 7.:
    ...aslı Hırvattır ve buna katılan modern yabancı tarihçiler de bulunmaktadır

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]