Prijeđi na sadržaj

Američke podmornice klase L

Izvor: Wikipedija
Klasa L

Pregled klase
Ukupno izgrađeno brodova:11
Ukupno povučeno brodova:11
Karakteristike klase
Deplasman:
  • Grupa 1:
    450 t (površinski) / 548 t (podvodni)
  • Grupa 2:
    456 t (površinski) / 524 t (podvodni)
  • Dužina:Grupa 1: 51 m
    Grupa 2: 50,1 m
    Širina:Grupa 1: 5,3 m
    Grupa 2: 4,56 m
    Gaz:Grupa 1: 4,1 m
    Grupa 2: 4,0 m
    Pogon:
  • Grupa 1:
    2 x dizel motora od 450 ks svaki
    2 x elektro motora od 340 ks svaki
  • Grupa 2:
    2 x dizel motora od 600 ks svaki
    2 x elektro motora od 400 ks svaki
  • Brzina:
  • Grupa 1:
    14,0 čv. (površinska)
    10,5 čv. (podvodna)
  • Grupa 2:
    14,2 čv. (površinska)
    10,5 čv. (podvodna)
  • Doplov:
  • Grupa 1:
    3150 nm./11 čv. (površinski)
    150 nm./5 čv. (podvodni)
  • Grupa 2:
    3170 nm./11 čv. (površinski)
    84 nm./8,5 čv. (podvodni)
  • Dubina zarona:70 m
    Napomene:Podatci preuzeti iz Hrvatskog vojnika[1]

    Klasa L bila je klasa američkih dizel-električnih podmornica.

    Razvoj

    [uredi | uredi kôd]

    Tijekom fiskalne 1914. godine, Kongres SAD-a odobrio je financiranje i izgradnju serije od sedam novih podmornica, koje su po svojim vanjskim dimenzijama i deplasmanu bile najveća dotad izgrađena klasa američkih podmornica. US Navy Department ponudio je ugovor o konstrukciji nove klase podmornica dvama najznačajnijim konstrukcijskim biroima, Hollandovoj Electric Boat kompaniji i Lakeovom Lake Torpedo Boat birou. Na osnovi postavljenih tehničkih zahtjeva, obje su kompanije projektirale svoje prototipove oceanskih podmornica. Američka mornarička administracija bila je vrlo zadovoljna ponuđenim projektima i otkupila je obadva. Otkupljeni projekti dobili su službenu oznaku klase L.

    Prva narudžba od sedam podmornica podijeljena je tako da je Hollandova kompanija dobila posao na izgradnji četiri podmornice, a Lakeova kompanija na izgradnji triju. Nešto poslije narudžba je proširena na još četiri podmornice. Posao na njihovoj gradnji podijeljen je u omjeru 3:1 u korist Hollandove kompanije. Gradnja svih 11 podmornica klase L započeta je tijekom 1914. i 1915. godine i sve su bile završene i isporučene američkoj ratnoj mornarici još za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata.

    Podmornice klase L prva su klasa američkih podmornica na koje je osim torpednog serijski bilo ugrađivano i topničko naoružanje. Prema zahtjevu i specifikaciji US Navy Departmenta, na njih se ugrađivao mali montažni top kalibra 76/23 mm.

    Čak i na toj klasi podmornica, koja se počela projektirati u samo predvečerje Prvog svjetskog rata i čijoj se konstrukciji i odabiru ugrađenih motora, crpku i agregata posvećivala velika pozornost, događalo se dosta problema sa sustavom propulzije - naročito na podmornicama građenim po Hollandovim projektima. Uzrok tome bio je u kompleksnosti pogona novih motora tipa New London Ship & Engine Company, koje je za ugradnju izabrala američka mornarica. Tek ponešto bolje rezultate u pogledu propulzijskog postrojenja pokazale su Lakeove podmornice koje su se koristile dizel-motorima što ih je proizvodila tvrtka Busch Sultzer Brothers Engine Company.

    Osim po vrsti glavnih dizelskih porivnih strojeva, Hollandov i Lakeov tip podmornice klase L razlikovao se u još nekoliko bitnih detalja. Nabrojit ćemo samo one najvažnije, a to su razlike u vanjskim gabaritima i deplasmanima, odabir različitih tipova elektromotora za podvodnu plovidbu, odsutnost topničkog naoružanja na Lakeovu tipu podmornice i gotovo dvostruko dulji doplov Hollandove inačice u podvodnoj plovidbi.

    Operativna uporaba

    [uredi | uredi kôd]

    Tijekom Prvog svjetskog rata, od 1917. do 1918. godine, čak sedam podmornica klase L bilo je prebačeno iz američkih pomorskih baza na atlantskoj obali SAD-a u pomorsku bazu u zaljevu Bantry Bay na samom jugu Irske. Ondje su operativno djelovale u okviru Petog podmorničarskog divizijuna mornarice SAD-a. Zanimljivo je napomenuti da su preko Atlantika bile prebačene isključivo podmornice Hollandova tipa, dok su četiri podmornice koje je konstruirao Lake (L-5, L-6, L-7 i L-8) i koje nisu imale ugrađeni palubni top ostale na ophodni zadaćama u američkom akvatoriju teritorijalnih voda.

    Zadaća američkih podmornica klase L prebačenih u Europu bila je ophodna u dodijeljenoj im zoni djelovanja jugoistočno od britanskog otočja te otkrivanje i uništavanje njemačkih podmornica u tom akvatoriju. Da ne bi dolazilo do zabune i konfuzije s tadašnjim britanskim podmornicama klase L, američke su podmornice privremeno promijenile kodne oznake u AL zadržavajući svoj broj (AL-1, AL-2, AL-3, AL-4, AL-9, AL-10 i AL-11). Od sedam podmornica klase L angažiranih na toj zadaći, samo su dvije podmornice, i to SS 40 L-1 i SS 43 L-4, ostvarile borbene kontakte s njemačkim podmornicama. Podmornica L-1 izvela je jedan borbeni napad u kojem je ispalila četiri torpeda, ali nije uspjela pogoditi cilj. Podmornica L-4 je u dvije borbene akcije ispalila ukupno pet torpeda, ali kao ni L-1 nije zabilježila pogotka. Ostale podmornice nisu imale borbenih kontakata s neprijateljem.

    Po završetku rata sve su podmornice vraćene natrag u SAD, gdje su do kraja služile kao oceanske ophodne podmornice i jedinice za obuku podmorničara. Nekolicina ih je remotorizirana ugradnjom Busch-Sultzer dizelskih motora (podmornice L-9 i L-11).

    Svih jedanaest podmornica iz klase L otpisano je iz flotne liste u razdoblju od 1922. do 1923., a svoje posljednje plovidbe prema rezalištima obavile su u razdoblju od 1925. do 1933. godine.

    Izvori

    [uredi | uredi kôd]
     
    Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatski vojnik (http://www.hrvatski-vojnik.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatski vojnik.
    Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
    Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
    1. Američke podmornice klase H, K, L i M - specifikacije (PDF) |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć) Hrvatski-vojnik.hr (18.3.2010.)