Andrija Štambuk
| Monsinjor Andrija Štambuk | |
|---|---|
| Rođen | 14. svibnja 1913. Selca |
| Umro | 19. kolovoza 1955. Split |
| Zaređen za svećenika | 8. kolovoza 1937. |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Andrija-Dušan (Andro) Štambuk (Selca, 25. travnja 1913. – Split, 19. kolovoza 1955.), bio je hrvatski katolički svećenik, pomoćni biskup hvarsko-bračko-viški.
Štambuk je rođen na Braču u Selcima, u obitelji Kate i Nikole Štambuka, koji su uz njega imali još kćeri Irmu i Lidiju te sina Miljenka.[1]
Teologiju je studirao u Centralnome bogoslovskom sjemeništu za Dalmaciju[2] u Splitu.
Za svećenika zaređen je u Selcima 8. kolovoza 1937. Obnašao je dužnost župskog pomoćnika u Selcima.
Hvarsko-bračko-viški biskup Miho Pušić uputio ga je na studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregorianu.[1] Ondje je i doktorirao.[3]
Po povratku sa studija obnašao je službe prefekta Biskupskog sjemeništa u Splitu, te upravitelja Biskupske kancelarije u Hvaru. Pri organiziranju zbjega u egipatskom logoru El Shattu na Sinaju Štambuk je zajedno s još trojicom katoličkih svećenika upućen sa zbjegom u Bari pa u El Shatt da bi ondje bio dušobrižnik i vodio matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih.[1] U El Shattu je Štambuk imenovan u Centralni odbor zbjega,[4] te je kao dekan vodio Odsjek za vjeru Prosvjetnog odjela.[3][4] Uskoro je, zajedno sa Zoranom Palčokom, vodio i Prosvjetni odjel,[5] a pri kraju zbjega je 1946. bio i predsjednik Centralnog odbora zbjega.[5]
Nakon rata se vratio na Hvar. Pao je u nemilost mjesnih komunističkih vlasti, te je bio zatvaran[3] i osuđen na dvije godine tamnice zbog navodnog djelovanja protiv društvenog uređenja. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradišci,[1] te se vratio u Hvar.
Neke večeri 1953. skupina prerušenih muškaraca napala je njega i don Juru Belića, s namjerom da ih ubiju. Don Andro Štambuk tom je prilikom brutalno pretučen. Počinitelji nisu nađeni, pa se pretpostavljalo da su bili motivirani politički i da ih je vlast poslala i zaštitila. Iako je smatrao da je samo čudom ostao živ, Štambuk nije želio odlaziti liječniku, nego se sam liječio kako je znao i umio.[1] Nakon toga se rijetko pojavljivao u javnosti.[3]
Papa Pio XII. ga je 14. svibnja 1955. imenovao pomoćnim biskupom hvarsko-bračko-viškim, te mu je dodijelio naslovnu biskupiju Balaneu (Sirija). Zaredio ga je 3. srpnja tada već nadbiskup (osobni naslov) hvarske biskupije Miho Pušić[6] koji ga je imenovao svojim generalnim vikarom, a suposvetitelji bili su naslovni biskup Pomarije Dragutin Nežić i naslovni biskup Drinopolja Frane Franić.[7] Dva tjedna kasnije posvetio je novu crkvu Krista Kralja u Selcima.[1]
Mjesec i pô nakon ređenja, 18. kolovoza iste godine, iznenada mu je pozlilo te je prevezen u Opću bolnicu u Splitu, gdje je umro dan kasnije,[1] možda od posljedica atentata dvije godine ranije.[3] Iz Splita mu je tijelo preneseno u Hvar, gdje su sprovodni obredi obavljeni u stolnici sv. Stjepana, a zatim je sahranjeno u Selcima, u istoj crkvi Krista Kralja koju je posvetio mjesec dana ranije.[1]
- ↑ a b c d e f g h Vuković 2013, str. 39.
- ↑ Ostojić, Ivan. “Centralno bogoslovsko sjemenište za Dalmaciju“, Crkva u svijetu, Vol.4, No.5-6 (Prosinac 1969.), str. 399. Pristupljeno 22. siječnja 2014.
- ↑ a b c d e Karabatić, Marin. 2012. Izbjeglički logor El Shatt (5/7) – Kultura, umjetnost, tisak i religija. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2013. Pristupljeno 22. siječnja 2014.
- ↑ a b Bratanić, Mateo. “Vjera i vjerska praksa u hrvatskim zbjegovima u El Shattu (1944. – 1946.)“, Croatica christiana periodica, God. XXXV, br. 68 (Zagreb, 2011), str. 148 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 1. veljače 2014. Pristupljeno 22. siječnja 2014.
- ↑ a b Karabatić, Marin. 2012. U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7). Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2021. Pristupljeno 22. siječnja 2014.
- ↑ Revue des Ordinations Épiscopales, God. 1955, No 54
- ↑ Andrija Štambuk, catholic-hierarchy.org
- Vuković, Ivo. 2013. O nekim značajnijim i zaslužnijim Štambucima 19. i 20. stoljeća. U: Štambuk 300 (PDF). Udruga Štambuk. Zagreb.