Berlinski željezni nakit
Berlinski željezni nakit nakit je od lijevanog željeza izrađen u Njemačkoj početkom 19. stoljeća.[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Korijeni berlinskog željeznog nakita mogu se pratiti od osnivanja Königliche Eisengiesserei bei Berlin ili Kraljevske ljevaonice Berlin 1804.[2] Kraljevska ljevaonica Berlin započela je s proizvodnjom željezne robe kao što su vaze, stalci za noževe, svijećnjaci, zdjele, ploče i medaljoni, kao i više komercijalnih artikala kao što su ograde, mostovi i vrtni namještaj. Prvi nakit, poput dugih lančića s lijevanim karikama, proizveden je 1806. godine. Kasnije su se izrađivale ogrlice od medaljona spojene karikama i žičanom mrežom.[1] Kada je Napoleon zauzeo Berlin 1806. godine, čini se da su kalupi odnešeni u Francusku, gdje se daljnja proizvodnja odvijala nekoliko godina.[3]
Proizvodnja željeznog nakita dosegla je vrhunac između 1813. i 1815. godine, kada je pruska kraljevska obitelj pozvala sve građane da svojim zlatnim i srebrnim nakitom doprinesu financiranju ustanka protiv Napoleona tijekom Oslobodilačkog rata. Zauzvrat su ljudi dobivali željezni nakit poput broševa i prstenja, često s natpisom Gold gab ich für Eisen (Dao sam zlato za željezo), ili Für das Wohl des Vaterlands (Za dobrobit naše domovine), ili s portretom pruskog kralja Fridrika Vilima III. na poleđini. Do tada se željezni nakit nosio samo kao simbol žalosti zbog crne boje koju je dobio tretiranjem odljevaka lananim uljem i premalo je vrijedio da bi bio primamljiv, ali je odjednom postao simbol domoljublja i odanosti i sa svojom očitom estetskom privlačnošću, postao je popularan preko noći.[4][1]
Broj proizvedenih komada počeo je padati nakon 1850., ali se i dalje proizvodio sve do kraja stoljeća kada je izašao iz mode.[5] Otprilike na početku opadanja ili neposredno prije toga čini se da je došlo do pomaka prema dizajniranju nakita u neogotičkom stilu.[5]
Malo je poznato, ali 1916. u Njemačkoj je učinjen još jedan, sličan pokušaj promoviranja željeznog nakita i financiranja njemačkog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu. To je učinjeno razmjenom zlatnog nakita za željezni medaljon s natpisom: Gold gab ich zur Wehr, Eisen nahm ich zur Ehr (Zlato dajem za našu obranu, a željezo uzimam za čast). Međutim, ovaj pokušaj nije bio tako uspješan. Danas je berlinski željezni nakit kolekcionarski predmet, a pravi se komadi obično nalaze u muzejima ili privatnim zbirkama.
Zbirke berlinskog željeznog nakita između ostalih drže Musée des Beaux-Arts de Rouen, Neues Museum, Victoria and Albert Museum.[3]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c www.fetter-and-three.co.za[neaktivna poveznica], Fetter-and-Three Jewellery Information Pages - Berlin Iron Jewellery.
- ↑ Clifford, Anne. 1971. Cut-Steel and Berlin Iron Jewellery. Adams & Dart. str. 26. ISBN 9780239000699
- ↑ a b Clifford, Anne. 1971. Cut-Steel and Berlin Iron Jewellery. Adams & Dart. str. 27. ISBN 9780239000699
- ↑ Cut Steel & Berlin Iron Work Jewellery. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. veljače 2011. Pristupljeno 12. listopada 2010.
- ↑ a b Clifford, Anne. 1971. Cut-Steel and Berlin Iron Jewellery. Adams & Dart. str. 31. ISBN 9780239000699
Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]
- Clifford, Anne. 1971. Cut-Steel and Berlin Iron Jewellery. Adams & Dart. ISBN 9780239000699
- Eva Schmidt: Der preußische Eisenkunstguss. Technik, Geschichte, Werke, Künstler. Verlag Mann, Berlin 1981, ISBN 3-7861-1130-8.