Bjeloglavi sup

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bjeloglavi sup
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)
Status zaštite

Status iucn3.1 LC.svg

Status zaštite: Smanjeni rizik (lc)

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Falconiformes
Porodica: Accipitridae
Rod: Gyps
Vrsta: G. fulvus
Dvojno ime
Gyps fulvus
(Hablizl, 1783.)
Raspon
Tamno zeleno: cjelogodišnja staništa bjeloglavih supova

Tamno zeleno: cjelogodišnja staništa bjeloglavih supova

Bjeloglavi sup (lat. Gyps fulvus) je vrsta ptica grabljivica iz porodice jastrebova. Pripada potporodici strvinara starog svijeta (Aegypiinae).

Izgled[uredi VE | uredi]

Ptica ima relativno malu glavu koju u letu drži spuštenu prema dolje, vrlo velika krila koja djeluju trokutasto i kratak rep koji izgleda kao odrezan. Krila su mu puno šira a rep kraći nego kod kostoberine (Gypaetus barbatus). Mlade ptice su tamnije od odraslih životinja. Odrasli imaju bijelo paperje na glavi i vratu i bjelkast namreškani "okovratnik".

Bjeloglavi sup je velika ptica s rasponom krila od 2,40 - 2,80 m. Duljina ptice je oko 100 cm , a može doseći masu između 6 i 13 kg.

Način života[uredi VE | uredi]

Očekivani životni vijek im iznosi 30 do 40 godina, a spolnu zrelost dostižu u dobi između 5 i 7 godina. Gnijezdi se između siječnja i ožujka, a ženka polaže samo jedno jaje između sredine siječnja i kraja veljače. Ležanje na jajima traje 110 do 120 dana. Hrani se isključivo uginulim životinjama, najčešće krupnim sisavcima. Nikada ne napada živi plijen. Bjeloglavi supovi tvore labave kolonije i uobičajeno su vjerni svom stalnom staništu. Često lete u jatima od više jedinki.

Životni prostor[uredi VE | uredi]

Bjeloglavi sup Gyps fulvus živi u južnoj Europi, sjevernoj Africi do sjevero-zapadne Indije, Tibeta i Mongolije. U Europi staništa su im u brdovitim područjima, dok drugdje žive i na ravnicama. Na otoku Cresu nalazi se Eko-centar Caput Insulae-Beli.

Rasprostranjenost[uredi VE | uredi]

Bjeloglavi sup živi u Maroku, Alžiru, Španjolskoj (8 100 parova), na Sardiniji, duž istočne obale Jadrana (prije svega na otocima Cresu (oko 250 jedinki), Krku, Prviću, Plavniku i Rabu (manji broj jedinki), u Nacionalnom parku Paklenica je do 1999. živijela manja kolonija, kada su prilikom trovanja vukova otrovane posljednje jedinke. Također žive i u Crnoj Gori. Rasprostranjen je u Grčkoj (450 parova), Turskoj, istočnoj obali Sredozemlja i preko Iraka do Irana, Arapskog poluotoka, Indije i središnje Azije.

Pojedinačne životinje su dolazeći iz Slovenije stigle u Austriju. Tu žive poludivlje i već su se i gnijezdile. U Francuskoj je uspješno provedeno vraćanje u prirodu oko 220 parova. U Švicarskoj je prije kratkog vremena izbrojano 54 jedinki, a čini se da populacija snažno raste. Promatrači ptica su 2006. godine izvijestili da su u Njemačkoj, gdje je vrsta bila izumrla, vidjeli oko 200 jedinki.

Veliki dolazak ovih ptica u područja u kojima ih nije bilo dovodi se u vezu s vjerojatnim nedostatkom hrane u Španjolskoj i južnoj Francuskoj što je uslijedilo zbog smjernica Europske Unije o uklanjanju životinjskih lešina [1]. U lipnju 2007. godine su velika jata ovih ptica ponovo viđene u Njemačkoj (samo nad Mönchengladbachom 22 jedinke) i Belgiji (~100 jedinki) [2].

Više tisuća životinja, prije svega mladih, prezimljavaju u Africi do koje stižu prelijećući Gibraltar i Bospor. Pri tome dolaze na jug do Senegala, Malija i Nigera, kao i Sudana i Etiopije.

Na hrvatskom otoku Cresu u mjestu Beli osnovan je istoimeni eko-centar "Beli". Njegov je zadatak zaštititi oko 250 bjeloglavih supova koji se nalaze na tom području. Zakonom su zaštićeni.

Bjeloglavi sup Oštro s otoka Cresa tijekom petogodišnjeg lutanja prevalio je 18 tisuća kilometara i stigao do švedskoga grada Tuvea, do 57. paralele. Nikada do sada niti jedan primjerak njegove vrste nije zabilježen tako daleko na sjeveru planeta. Nakon boravka u oporavilištu za ptice u Göteborgu nastavit će s oporavkom u Hrvatskoj te će krajem rujna 2012. u Belom biti pušten u prirodu.[3]


Galerija[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Josep del Hoyo, Andrew Elliot, Jordi Sargatal: Handbook of the birds of the World. Vol. 2. New World Vultures to Guineafowl. Lynx Edicions, Barcelona 1994, ISBN 84-87334-15-6


Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Bjeloglavi sup
Wikispecies-logo.svg Wikivrste imaju podatke o: Bjeloglavom supu