Bopomofo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Radovi u tijeku!
Vienna Convention road sign Aa-16-V3.svg

Jedan vrijedni suradnik upravo radi na ovom članku!
Mole se ostali suradnici da NE uređuju ovaj članak dok je ova obavijest prisutna.
Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom.
Kada radovi budu gotovi, suradnik koji uređuje ovaj članak, predložak će sam ukloniti!
Hvala na razumijevanju!
(Predložak će biti uklonjen ako kroz 24 sata od trenutka postavljanja nema izmjena na članku.)

Bopomofo, službeno Zhuyin Fuhao (tradicionalni kineski: 注音符號; simplificirani kineski: 注音符号; pinyin: Zhùyīn Fúhào; približni izgovor: džujin fuhao) ili kraće Zhuyin, je jedno od pomoćnih pisama koji se koriste za transkripciju prvenstveno mandarinskog kineskog jezika, a rjeđe i drugih kineskih jezika poput tajvanskog jezika i jezika Hakka.

Za transkripciju mandarinskog koristi se koristi 37 simbola i četiri oznake za tonove. Povrh toga postoji još nekoliko desetaka simbola koji se koriste za transkripciju glasova iz drugih kineskih jezika.[1]

Naziv[uredi | uredi kôd]

Sam naziv Bopomofo dolazi od prva po redu četiri simbola (ㄅㄆㄇㄈ) koja se izgovaraju otprilike kao "B P M F". Slova "o" između su dodana kako bi se olakšao izgvor govornicima drugih jezika.

Zhuyin Fuhao (tradicionalni kineski: 注音符號; simplificirani kineski: 注音符号; pinyin: Zhùyīn Fúhào; približni izgovor: džujin fuhao) u prijevodu znači simboli za bilježenje izgovora. Prethodno ime je sadržavalo riječ zimu (kineski: 字母; pinyin: zìmǔ; približni izgovor: dz-mu), što bi u prijevodu značilo da je Bopomofo abeceda sa slovima. Riječ u nazivu je promijenjena u simboli jer bi se slovima mogli zamijeniti kineski znakovi, što tada nije bila poželjna politička opcija.[2]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Nastanak[uredi | uredi kôd]

U tada novoosnovanoj Republici Kini, Komisija za ujedinjenje izgovora, predvođena jezikoslovcem Wu Zhihui-jem, je 1912. godine počela razvijati pismo za transkripciju nacionalnog jezika (tj. mandarinskog). 1913. je dovršena prva inačica, a Bopomofo je 1918. godine postao službeno pismo za transkripciju.[3]

Kroz godine Bopomofo je mijenjan nekoliko puta. Dodavani su novi simboli, najčešće za manje kineske jezike, ali su neki simboli i izbačeni iz upotrebe.

Sadašnjost[uredi | uredi kôd]

Nakon dolaska komunista na vlast 1949., Bopomofo je 1958. godine u Narodnoj republici Kini zamijenjen Pinyinom, latiničnom pismu za transkripciju.[4] Iako više nije u široj uporabi, u Narodnoj republici Kini se Bopomofo još uvijek može pronaći u rječnicima kineskog jezika.[5]

Izgled tipkovnice koja sadrži Bopomofo (u gornjem desnom kutu svake tipke tipkovnice na slici)

U Tajvanu se Bopomofo i dan-danas koristi kao glavno pismo za transkripciju. U uporabi je u školama kao pomoć školarcima za učenje kineskog pisma, kao i za tipkanje kineskog jezika na računalima i mobitelima. Tipkovnice koje se prodaju u Tajvanu, uz slova latinične abecede, najčešće imaju i Bopomofo.[6]

U drugim državama se ponegdje koristi za učenje mandarinskog kao stranog jezika, najviše u školama koje je osnovala dijaspora iz Tajvana.[7]

Simboli[uredi | uredi kôd]

ㄅㄆㄇㄈㄉㄊㄋㄌㄍㄎㄏㄐㄑㄒㄓㄔㄕㄖㄗㄘㄙㄧㄨㄩㄚㄛㄜㄝㄞㄟㄠㄡㄢㄣㄤㄥㄦ

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 吳守禮, 吳昭新. 華、台語注音符號溯源 Arhivirano s izvorne stranice 12. siječnja 2020. (Chinese) Pristupljeno 9. travnja 2021.
  2. DeFrancis, John (1984). The Chinese Language: Fact and Fantasy (engl.). University of Hawaii Press ISBN 0824810686
  3. 林昆慶, 曾建勳. "原本有40個!注音符號他設計的 民國初吳稚暉手稿揭秘", SETN三立新聞網, objavljeno 6. ožujka 2018. pristupljeno 9. travnja 2021. (zh) Arhivirano s izvorne stranice 19. siječnja 2021.
  4. "Pinyin celebrates 50th birthday", Xinhua News Agency, objavljeno 11. veljače 2008. pristupljeno 10. travnja 2021. (engl.) Arhivirano s izvorne stranice 24. veljače 2021.
  5. 现代汉语词典, 7 (Chinese). 商务印书馆有限公司(The Commercial Press) ISBN 9787100124508
  6. "你知道台湾人都是怎么打字的吗?", 海峡卫视, objavljeno 30. prosinca 2017. pristupljeno 10. travnja 2021. (Chinese)
  7. Chinese Schools Arhivirano s izvorne stranice 20. prosinca 2020. (engl.) Pristupljeno 10. travnja 2021.