Boris Baćić
Boris Baćić (Pazin, 9. siječnja 1912. – Pula, 6. kolovoza 1991.), hrvatski arheolog[1]
Rođen u Pazinu u prosvjetarskoj obitelji. S obitelji je 1919. godine emigrirao u Kraljevinu SHS, u Sloveniju. Živio je u Kranju, a potom u Ljubljani. U Ljubljani na Filozofskom fakultetu 1941. godine diplomirao je klasičnu filologiju.[2][3]
Zaposlio se u Ljubljani. Radio je kao konzervator u "Spomaniškom uradu" u kojem je radio od 1942. do 1945. godine. Nakon toga prešao je u Narodni muzej u Ljubljani gdje je radio kao muzejski kustos do 1947. godine. S vodećim onodobnim slovenskim arheolozima surađivao je na otkrivanju srednjovjekovnih fresaka te rad na prapovijesnim, starovjekovnim i srednjovjekovnim lokalitetima.[2][3]
U razdoblju povlačenja anglo-američke vojne uprave preselio se u Pulu. Osobno je 15. studenoga 1947. godine preuzeo ključeve puljskog Arheološkog muzeja. Preuzeo je praznu muzejsku zgradu. Tijekom međudržavnih pregovora o vraćanju odnešene arheološke građe, organizirao je sustavno topografsko istraživanje Istre te nova arheološka iskapanja. Osuvremenio je organizaciju rada, osnovao je dokumentacijski odjel i laboratorij, te otvorio prvu stalnu muzejsku izložbu. Do 1967. obnašao je dužnost ravnatelja. Dužnost voditelja Odjela za prapovijesnu arheologiju obnašao je do odlaska u mirovinu 1978. godine. Baćićevom zaslugom uređene su arheološke zbirke u Poreču, na Brijunima i u Osoru. Pokrenuo je izradbu sustavne kartoteke gradinskih naselja istarskog poluotoka.[2]
Započeo je iskapanja špilje Šandalja, pronašao niz neolitičkih nalazišta na otvorenom (Vela Gromača, Vižula, Pradišelski rt, Gradina iznad Limske drage), obavljao pokusna iskapanja u špiljama (Cingarela kraj Momjana, Pećina kod Srbana, Trogrla pećina), istraživao je brončanodobne i željeznodobne grobove i nekropole diljem Istre (Maklavun i Žamnjak kraj Rovinja, Kaštel kraj Buja, Pula) i gradine, kojima se osobito bavio, posebice fortifikacijska arhitektura. Započeo je izradbu sustavne kartoteke gradinskih naselja u Istri.[3] Najznačajniji radovi su vezani uz pronalaženje starohrvatske nekropole u Žminju, srednjovjekovnog naselja Stari Gočan, otkriće Šandalje kraj Valture, Pradišelski rt, Vižule kod Medulina, Vele Gromače kod Kavrana, Gradine iznad Limskog zaljeva, Monkodonje (1953. godine s Borisom Marušićem[4]) i Karaštaka kod Rovinja, sv. Petra-Tondolona kod Svetvinčenata, Kasa kod Bala, Magornjaka kod Peroja, Gradine na Velikom Brijunu, Maklavuna i Žamljaka kod Sošića. Dio svojih istraživanja objavljuje u stručnim časopisima a pisao je i za lokalne dnevne novine. Međutim, najvrjednije što iza njega ostaje su brojni putni zapisi koji tvore temelj za izradu arheološke karte Istre.[2]
Za Riječku reviju, Glas Istre, Istarski mozaik te Kalendar Franina i Jurina pisao je novinske članke na temu istarske spomeničke baštine.[3]
- ↑ Virtualna zavijačna zbirka Gradske knjižnice i čitaonice Pula Istra: kalendar godišnjica 2011.(pristupljeno 2. srpnja 2015.)
- ↑ a b c d Istrapedia U.: Baćić, Boris (pristupljeno 2. srpnja 2015.)
- ↑ a b c d Istarska enciklopedija R. Matijašić: Baćić, Boris (pristupljeno 2. srpnja 2015.)
- ↑ Istrapedia: Monkodonja
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2023072610005239.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.