Prijeđi na sadržaj

Branko Lentić

Izvor: Wikipedija

Branko Lentić (Milna, 1938.Zagreb, 2018.[1][2]) hrvatski je novinar i redatelj dokumentarnih filmova.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Novinarski i redateljski rad

[uredi | uredi kôd]

U novinarstvu od 1966. Sav radni vijek proveo je na Hrvatskoj televiziji, od početka 1966. do umirovljenja 1993., te nakon njega kao autor dokumentarnih filmova i mentor mlađih novinara. Počeo je kao autor i urednik emisija za mlade. Pročuo se dokumentarnom serijom Objektiv 350.

Bio je urednik programa Televizije Zagreb 1969. – 1972., kada je smijenjen jer se nije odupro hrvatskom proljeću.

U početku osamdesetih godina izborio se, potaknut suradnjom Alpe-Adria, da se 1982. pokrene televizijski magazin Alpe-Dunav-Jadran. kroz koji je Televizija Zagreb približavala publici ideju srednjoeuropskog zajedništva, unatoč protivljenjima iz krugova Jugoslavenske radiotelevizije. "S beogradske televizije su govorili kako ponovno želimo uspostaviti Austro-Ugarsku i slično."[3]

Bio je prvi direktor Hrvatske televizije 1990. – 1992.

Bio je i predsjednik Međunarodnog konzorcija za koprodukciju dokumentarnih filmova, koji je okupio niz televizijskih kuća (BBC, NTV, RAI, STV), te član žirija na mnogim festivalima u zemlji i svijetu.

Autor je više od dvjesto dokumentarnih filmova. Njihova dokumentarna vrijednost priznata je odmah, ali tek kasnije su ustalilo mišljenje o njihovoj izrazitoj filmskoj vrijednosti. Već sedamdesetih godina svjetski televizijski stručnjaci počinju proučavati Lentićev specifičan stil i pisati o njemu. Lentić snima kao naizgled distanciran svjedok, bez komentiranja, uspostavljajući tako izravan kontakt publike s „malim“, praktički anonimnim junacima svojih filmskih priča. "Svaki čovjek“, kaže Lentić, „može biti junak filma. Samo to treba znati vidjeti".[4]

Među tim filmovima kultni status ima Iza Lože, kroniku gledišta splitskih dokoličara na Gaginu štekatu Iza Lože. Svjedok polazi od uplakane djevojčice u modrom kaputiću u koloni izbjeglica iz Vukovara. Žulj opisuje pridošlice, radnike koji traže posao i mogućnosti boljega života, nastanjeni u faveli iznad Rijeke, često i bez struje i bez vode, stvarajući obitelji, pokušavajući živjeti neki normalan život. Mjesto koje hoće živjeti o Vranjičanima kojima život ugrožava cementara i azbest snimljen je 1976., a danas gotovo da je aktualniji. Svi ti i mnogi drugovi Lentićevi filmovi su ne samo dokument svoga doba, nego i izvrsni filmovi, temeljeni na minimalnoj poetici dokumentarca.

Obitelj

[uredi | uredi kôd]

Brat je novinara Ante Lentića i povjesničara umjetnosti Ivana Lentića.

Filmografija (djelomična)

[uredi | uredi kôd]
  • Ljudi s periferije (1967.)
  • Grga (1968.)
  • Zagreb – bijeli grad (1969.)
  • Đurđica Bjedov ili o sreći (1970.)
  • Zadar je najbolji (1974.)
  • Dinamitaši (1974.)
  • Dobro jutro, Avdići (1975.)
  • Cestom koje nema (1975.)
  • Mjesto koje hoće živjeti (1976.)
  • Tjedan jednog liječnika (1976.)
  • Žulj (1976.)
  • IV f (1977.)
  • Iza Lože (1978.)
  • Govori Tijarica (1979.)
  • Tajna djedove tamburice (1982.)
  • Svjedok (1994.)


Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. veljače 2018. Pristupljeno 3. lipnja 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  2. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. veljače 2018. Pristupljeno 3. lipnja 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. http://www.nacional.hr/clanak/41978/prva-tv-emisija-koja-je-presla-zeljezni-zastor[neaktivna poveznica]
  4. http://ontv.se/info/101561274786100-dokuteka[neaktivna poveznica]