Branko Lentić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Branko Lentić (Milna, 1938.) je hrvatski novinar i redatelj dokumentarnih filmova.

Životopis[uredi VE | uredi]

Novinarski i redateljski rad[uredi VE | uredi]

U novinarstvu od 1966. Sav radni vijek proveo je na Hrvatskoj televiziji, od početka 1966. do umirovljenja 1993., te nakon njega kao autor dokumentarnih filmova i mentor mlađih novinara. Počeo je kao autor i urednik emisija za mlade. Pročuo se dokumentarnom serijom Objektiv 350.

Bio je urednik programa Televizije Zagreb 1969.-1972., kada je smijenjen jer se nije odupro hrvatskom proljeću.

U početku osamdesetih godina izborio se, potaknut suradnjom Alpe-Adria, da se 1982. pokrene televizijski magazin Alpe-Dunav-Jadran. kroz koji je Televizija Zagreb približavala publici ideju srednjoeuropskog zajedništva, unatoč protivljenjima iz krugova Jugoslavenske radiotelevizije. "S beogradske televizije su govorili kako ponovno želimo uspostaviti Austro-Ugarsku i slično."[1]

Bio je prvi direktor Hrvatske televizije 1990.-1992.

Bio je i predsjednik Međunarodnog konzorcija za koprodukciju dokumentarnih filmova, koji je okupio niz televizijskih kuća (BBC, NTV, RAI, STV), te član žirija na mnogim festivalima u zemlji i svijetu.

Autor je više od dvjesto dokumentarnih filmova. Njihova dokumentarna vrijednost priznata je odmah, ali tek kasnije su ustalilo mišljenje o njihovoj izrazitoj filmskoj vrijednosti. Već Ssdamdesetih godina svjetski televizijski stručnjaci počinju proučavati Lentićev specifičan stil i pisati o njemu. Lentić snima kao naizgled distanciran svjedok, bez komentiranja, uspostavljajući tako izravan kontakt publike s „malim“, praktički anonimnim junacima svojih filmskih priča. "Svaki čovjek“ , kaže Lentić, „može biti junak filma. Samo to treba znati vidjeti".[2]

Među tim filmovima kultni status ima Iza Lože, kroniku gledišta splitskih dokoličara na Gaginu štekatu Iza Lože. Svjedok polazi od uplakane djevojčice u modrom kaputiću u koloni izbjeglica iz Vukovara. Žulj opisuje pridošlice, radnike koji traže posao i mogućnosti boljega života, nastanjeni u faveli iznad Rijeke, često i bez struje i bez vode, stvarajući obitelji, pokušavajući živjeti neki normalan život. Mjesto koje hoće živjeti o Vranjičanima kojima život ugrožava cementara i azbest snimljen je 1976., a danas gotovo da je aktualniji. Svi ti i mnogi drugovi Lentićevi filmovi su ne samo dokument svoga doba, nego i izvrsni filmovi, temeljeni na minimalnoj poetici dokumentarca.

Obitelj[uredi VE | uredi]

Brat je novinara Ante Lentića i povjesničara umjetnosti Ivana Lentića

Filmografija (djelomična)[uredi VE | uredi]

  • Ljudi s periferije (1967.)
  • Grga (1968.)
  • Zagreb – bijeli grad (1969.)
  • Đurđica Bjedov ili o sreći (1970.)
  • Zadar je najbolji (1974.)
  • Dinamitaši (1974.)
  • Dobro jutro, Avdići (1975.)
  • Cestom koje nema (1975.)
  • Mjesto koje hoće živjeti (1976.)
  • Tjedan jednog liječnika (1976.)
  • Žulj (1976.)
  • IV f (1977.)
  • Iza Lože (1978.)
  • Govori Tijarica (1979.)
  • Tajna djedove tamburice (1982.)
  • Svjedok (1994.)


Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]