Prijeđi na sadržaj

Etiopski vuk

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Canis simensis)
Etiopski vuk[1]
Etiopski vuk
Status zaštite

Status zaštite: Ugroženi
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Mammalia
Red:Carnivora
Porodica:Canidae
Potporodica:Caninae
Rod:Psi
Brookes, 1827.
Vrsta:C. simensis
Dvojno ime
Canis simensis
Ruppell, 1840.
Rasprostranjenost

Rasprostranjenost Etiopskog vuka
podvrste
Baze podataka

Etiopski vuk (Canis simensis), također poznat kao Abesinski vuk , Abesinska lisica, Crveni šakal, Simienska lisica, Simienski šakal je kanid iz Afrike. Njegova brojna imena odražavaju prethodnu neizvjesnost oko njegove sistematike, danas se drži da spada u vukove a ne u lisice kojima naizgled liči. Etiopski vuk živi na visinama iznad 3000 metara (afroplaninska zona) u Etiopiji, on je predator na vrhu hranidbenog lanca. Danas je najugroženiji kanid, sa samo sedam preostalih čopora (oko 550 odraslih primjeraka). Najviše ih ima u Bale na jugu Etiopije, postoji nešto manje primjeraka i u Semienskom gorju na sjeveru Etiopije, te nešto malo na nekoliko drugih područja. Claudio Sillero-Zubiri sa Sveučilištu u Oxfordu je zoolog koji se najviše angažirao da spasi ovu vrstu vuka.

Sistematizacija i evolucija

[uredi | uredi kôd]

Početni rezultati molekularne analize upućivali su na zaključak da je etiopski vuk srodnik sivog vuka. Novije analize govore da to nije tako, iako je etiopski vuk usko povezan s drugim vucima, on se vjerojatno od njih razdvojio kao vrsta prije tri do četiri milijuna godina.[2]

Izgled i građa tijela

[uredi | uredi kôd]
Etiopski vuk na Planini Simienu.

Etiopski vuk je kanid srednje veličine nalik na kojota u veličini i građi, ima duge noge i usku njušku. Teži od 11 do 19 kilograma, mužjaci su 20% veći od ženki. Ima male i široko razmaknute zube, prilagođene hvatanju glodavaca, njegovoj glavnoj hrani. Njegova zubna formula glasi: 3/3-1/1-4/4-2/3 = 42. Stražnje kutnjake ponekad nema. Očnjaci su mu oštri i prosječno 19 milimetara dugi. Ima velike i široke uši. Na prednjim šapama ima po pet prstiju, a na stražnjim četiri.[3]

Krzno im je crvenkastožute boje s tamnije crvenim dijelovima po njušci, ušima i gornjem dijelu tijela i bijelkastim mrljama po obrazima i obrvama. Kontrast između crvenih i bijelih dlaka raste s dobi i društvenim statusom u čoporu. Ženke obično imaju svjetlije krzno.

Društveni život

[uredi | uredi kôd]

Iako je etiopski vuk je prvenstveno usamljeni lovac glodavaca, on živi u čoporima koji dijele i brane svoj teritorij. To ga razlikuje od većine drugih većih društvenih zvijeri koje žive u čoporima radi kolektivnog lova. U divljini bez ljudi, čopor ima prosječno 6 odraslih životinja, 1 do 6 mladunaca i 1 do 7 štenadi. Tipični čopor je okot svih mužjaka rođenih tijekom nekoliko godina i 1 do 2 ženke.

Do sukoba čopora dolazi zbog podjele terena, tad se jako glasaju laju i, reže i zavijaju. Sukobi uvijek završavaju tako da se manje grupa povlači od brojnije.[3] Kontakti između čopora postaju učestaliji za sezone parenja.

Mužjaci iz istog okota ostaju zajedno, dok ženke napuštaju svoj rodni čopor u dobi od dvije godine i odlaze u drugi čopor čim se pojavi prazno mjesto u njemu.[3]

Razmnožavanje

[uredi | uredi kôd]

Dominantna ženka unutar čopora, brani se od pokušaja parenja od svih mužjaka iz čopora, osim dominantnog mužjaka, ali će se rado pariti s dolutalim mužjakom iz drugog čopora. Tako da se 70% svog parenja obavi izvan čopora. Nakon okota svi članovi čopora pomožu u podizanju štenadi, a podređene ženke ponekad pomažu dominantnoj ženki u dojenju štenadi. Ženke se kote jednom jednom godišnje, a leglo se obično sastoji od 2 do 6 štenaca koji se kote nakon dva mjeseca skotnosti.

Podvrste Etiopskog vuka

[uredi | uredi kôd]

Postoje dvije priznate podvrste ovog kanida:

Status

[uredi | uredi kôd]

Iako je službeno zaštićena vrsta, ipak se ubijanje vukova povećalo zbog povećanja broja vatrenog oružja u Etiopiji. Etiopske vukove uglavnom ne love zbog krzna, iako su u prošlosti ljudi iz plemena Volo od nihova krzna prvili podmetače za stolice.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Wozencraft, W. C. (16 November 2005). in Wilson, D. E., and Reeder, D. M. (eds): Mammal Species of the World, 3rd edition, Johns Hopkins University Press. ISBN 0-801-88221-4.
  2. PubMed: D. Gotelli&C. Sillero-Zubiri, G.D. Applebaum, M.S. Roy, D.J. Girman, J. Garcia-Moreno, E.A. Ostrander, R.K. Wayne: Molecular genetics of the most endangered canid: the Ethiopian wolf Canis simensis, Molecular Ecology, vol 3/4, str. 301–312
  3. a b c Ethiopian wolf (Canis simensis) (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. svibnja 2008. Pristupljeno 22. travnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]