Citatna analiza

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Citatna analiza je ispitivanje učestalosti, obrazaca i grafova citata u člancima i knjigama. Jedna je od najšire korištenih metoda bibliometrije.

Citati[uredi VE | uredi]

Citat je veza koja nastaje prilikom citiranja između jednog dijela ili cijelog rada i drugog dijela ili cijelog rada koji citira. Važno je poznavati razliku između referencije i citata. Referencija je bibliografska bilješka npr. o radu B koju sadrži rad A, dok rad B sadrži citat iz rada A. Implicitni citati i samocitati su specifične vrste citata.

Implicitni citati[uredi VE | uredi]

Implicitni citati su ideje i rezultati koji su postali sastavnim dijelom javnog znanja, na način koji R.K.Merton naziva "potiranje inkorporiranjem" (rezultati istraživanja toliko su dio općeg znanja nekog područja da ih više nije potrebno eksplicitno citirati, naime ne citiraju se izvorne publikacije).

Samocitati[uredi VE | uredi]

Samocitati su citati autora u čijim se radovima i citiraju, čija je osnovna zadaća povezivanje prethodnog i sadašnjeg rada zbog moguće preinake, proširenja ili ispravke prethodnih radova. Vrlo se često samocitati rabe i u svrhu olakšanja uvida u prethodni rad, čime se izbjegavaju metodološka i druga ponavljanja, odnosno ukazuje na kontinuitet znanstvenih istraživanja. Prema nekim izvorima autori znanstvenih članaka češće citiraju svoje radove nego radove bilo kojeg drugog autora. Iako udio samocitata može ovisiti o čimbenicima poput broja autora koji su sudjelovali u pisanju rada ili o ukupnoj publicističkoj produktivnosti autora (više objavljenih radova - više citata), u literaturi nema potvrde o izravnosti tih odnosa. Većina autora slaže se, međutim, da je ovisno o području znanstvenog istraživanja zastupljenost samocitata između 10% i 20%.

Citatna analiza[uredi VE | uredi]

Citatna analiza je ispitivanje učestalosti, obrazaca i grafova citata u člancima i knjigama. Broj citata koje primi neki rad kazuje koliko su puta pojedini znanstvenici smatrali važnim citirati ga u svojim radovima. Time pokazuje svoju uporabnu vrijednost, koja ima, i kvalitativnu konotaciju. Ta dimenzija kvalitete najčešće se opisuje izrazima odjek, značaj, važnost znanstvenog rada. Ti izrazi, međutim, ne govore ništa o naravi rada, o razlozima zbog kojih je rad važan, koristan ili ima odjeka. Jedna je od najšire korištenih metoda bibliometrije. Automatska citatna analiza je promijenila prirodu istraživanja dozvoljavajući da milijuni citata budu analizirani za velik opseg obrazaca. Kocitiranje i bibliografsko udruživanje su specifične vrste citatne analize. Brojni su razlozi zašto se neki rad citira. Prema Garfieldu to su, primjerice:

  • iskazivanje poštovanja značajnim predhodnicima,
  • odavanje priznanja kolegama s istog znanstvenog područja,
  • korištenje metodologije, opreme i sl.
  • uvid u literaturnu podlogu,
  • ispravak vlastitog rada,
  • ispravak tuđeg rada,
  • kritički osvrt na prethodni rad,
  • skretanje pozornosti na rad koji će se tek pojaviti,
  • potkrijepljivanje tvrdnji,
  • ukazivanje na rad koji nije dovoljno poznat, nije zastupljen u indeksnim publikacijama, ili nije citiran,
  • nijekanje ideja ili radova drugih, itd.
  • osporavanje prava prvenstva drugih autora.

Citatnu analizu je prvi proveo Eugene Garfield 1955. godine, a pored analize sadržaja, glavna je bibliometrijska metoda.

Citiranost je složen pokazatelj, te se istovremeno može smatrati mjerilom kvalitete, važnosti, relevantnosti, vidljivosti, utjecaja, radova i njihovih autora. Višedimenzionalnost citiranosti posljedica je brojnosti motiva koje jedan autor može imati pri navođenju nekog rada. Među njima, bez sumnje, može biti i takvih koji predstavljaju manipulaciju citiranjem kao mjerilom učinka. Odavde brojni pokušaji da se ona, kao odviše gruba mjera, korigira odnosno rafinira što rezultira citatnom analizom.

Kod citatne analize je potrebno uzimati u obzir pojedine opće značajke znanstvene komunikacije kao što je tip objavljenog rada, “starost” radova koji se citiraju, izvori u kojima se citirani radovi objavljuju, itd. Jedna bitna činjenica koju također treba uočiti prilikom citatne analize jest ta da su pregledni radovi citirani, primjerice, više od znanstvenih članaka, zbog velikog broja navedenih referencija koje svjedoče o stanju istraživanja, odnosno dosegnutom stupnju spoznaje određene pojavnosti, zakonitosti i sl. na nekom znanstvenom području. Jednako tako metodološki radovi su više citirani nego teorijski ili empirijski radovi. U prirodnim znanostima najčešće se citiraju rezultati do kojih se došlo relativno nedavno. U područjima fizike, kemije, biokemije 60% citata odnosi na radove objavljene posljednjih pet, a u nekima, primjerice biokemiji, čak i tri godine, kako Garfield navodi. Bibliometrijske mjere sličnosti na koje se nalazi prilikom citatne analize su kocitiranje i bibliografsko udruživanje. Kocitiranje kao mjera sličnosti dokumenata utvrđuje da dva ili više dokumenata pripadaju istom klasteru ili grupi na temelju citata koji citiraju druge autore sa kojima je autor pisao druge radove. Bibliografsko udruživanje kao mjera sličnosti dvaju ili više dokumenata utvrđuje pripadaju li dva ili više dokumenata istoj grupi ili klasteru na temelju broja sličnih citiranih dokumenata.


U analizi citata posebnu je pozornost potrebno najprije usmjeriti nekim općim značajkama znanstvene komunikacije: tipu objavljenog rada, "starosti" radova koji se citiraju, izvorima u kojima se citirani radovi objavljuju itd., vodeći neprekidno računa o razlikama među pojedinim područjima znanosti.

Pregledni radovi citirani su, primjerice, više od znanstvenih članaka, zbog velikog broja navedenih referencija koje svjedoče o stanju istraživanja, odnosno dosegnutom stupnju spoznaje određene pojavnosti, zakonitosti i sl. na nekom znanstvenom području te zbog velike bibliografske uporabljivosti te vrste radova. Isto tako, metodološki radovi dobivaju neproporcionalno više citata od teorijskih ili empirijskih radova.

Na citiranost utječu i specifična obilježja znanstvenih područja, među kojima treba izdvojiti: prosječan broj referencija po članku, publicistički opseg područja, istraživačku dinamiku, odnose s drugim područjima (interdisciplinarnost) i sl.

Glavna područja analize citata[uredi VE | uredi]

Oslanjajući se na osnovno načelo da “sudbinu” nekog znanstvenog rada očituje i način na koji je primljen u znanstvenoj zajednici te reakcije koje u njoj stvara, razvila su se glavna područja analize citata:

  • kvalitativna i kvantitativna procjena znanstvenika, znanstvenih ustanova i znanstvenih časopisa (pomoć u oblikovanju i vođenju znanstvene politike),
  • istraživanje strukture znanosti, odnosno znanstvenih disciplina (kocitatna analiza),
  • istraživanje povijesnog razvoja znanosti i tehnologije,
  • pretraživanje informacija.

Citatna motivacija[uredi VE | uredi]

Ispitivanje citatne motivacije na uzorku sveučilišnih autora identificiralo je sedam razloga:

  • suvremenost (referencije koje donose novu informaciju),
  • negativno priznanje (referencije navedene u svrhu kritike ili ispravka),
  • metodološka informacija (referencije u kojima se govori o teoriji ili nekom konceptu),
  • uvjeravanje (referencije citirane da bi se uvjerilo recenzente),
  • odavanje priznanja u pozitivnom smislu,
  • skretanje pozornosti (na nove ili nedovoljno poznate izvore),
  • društveni konsenzus (referencije citirane zbog neodređenog zamjećivanja konsenzusa na području istraživanja).

Vinkler je, ispitujući na skupini mađarskih kemičara ne samo motive zbog kojih se nešto citira, nego i motive zbog kojih se citati izostavljaju, te motive podijelio u dvije glavne skupine:

  • profesionalne motive , vezane za teorijske i praktične aspekte autorova

istraživanja

  • neprofesionalne motive , tzv. vezne (engl. connectional) motive, koji se

odnose na autorove osobne citatne veze te druge osobne, društvene i izvanjske čimbenike. Profesionalni motivi bili su najvažniji razlog citiranja. Profesionalni motivi nisu, međutim, bili najvažniji u motivima izostavljanja citata. Najčešći razlog bila je pretpostavka da su to opće poznate činjenice, koje su već sastavnim dijelom javnog znanja (implicitni citati).

Citiranost i kvaliteta nekog rada[uredi VE | uredi]

Citati govore o stupnju integriranosti rezultata istraživanja nekog autora u međunarodnu znanstvenu literaturu. Uporaba citata u procjeni znanstvene uspješnosti neprekidno se raspravlja u znanstvenom svijetu. Iako postoji pozitivna korelacija između visokog broja citata i priznatih kvalitativnih pokazatelja kao što je Nobelova nagrada, različita društvena priznanja i sl. ( Narina i suradnik), ona ne isključuje da radovi s manjim odjekom publikacije nisu uspješni. Stoga je potrebno voditi računa o Garfieldovom mišljenju po kojemu se malo toga može reći samo pogledom na listu citata nekog autora jer te impresije mora potvrditi recenzija kompetentnih stručnjaka. U američkim bazama dominiraju američki autori, koji su posebno skloni citiranju radova nastalih u svojoj zemlji, te da time podižu prosječnu citiranost američke znanost 30% iznad svjetskog prosjeka. Znanstvenici iz zemalja u razvoju u jednom su posebno začaranom krugu jer kad im članak i objave u stranoj zemlji, nisu gotovo uopće citirani. Sklonost autora iz vodećih znanstvenih zemalja citiranju radova nastalih u vlastitoj zemlji, utjecaj "nevidljivih kolegija" u kojima nisu ili su rijetko predstavnici znanstvene periferije i sl. umanjuju još više mogućnost citiranja autora iz tih malih znanstvenih sredina.

Visokocitirani rad[uredi VE | uredi]

Pokazatelj znanstvene uspješnosti pojedinog znanstvenika je rad koji je citiran barem 25 puta, prema Plompu. Taj broj nije predložen slučajno, nego se po Plompovim istraživanjima ugrubo podudara s prosječnim brojem referencija koje imaju znanstveni članci na području prirodnih znanosti i medicine (radovi indeksirani u SCI tijekom, primjerice, razdoblja 1990.-1994. imali su prosječno po 24 referencije, što znači da je svaki indeksirani rad citirao 24 prethodno objavljena rada). Plomp tvrdi da kad bi citiranje bilo posve slučajan postupak, svaki članak bi bio citiran otprilike 25 puta tijekom svog aktivnog djelovanja u određenoj znanstvenoj zajednici. Članke koji su citirani barem 25 puta u časopisima indeksiranim u SCI, Plomp smatra visokocitiranim člancima.

Citatne baze[uredi VE | uredi]

Citatne baze podataka sekundarni su izvori znanstvene i stručne literature koje uz bibliografski opis dokumenta (članka, knjige i sl.) donose i popis referenci na koje se autor/autori u tom dokumentu referiraju. Primarna zadaća citatnih indeksa je da služe kao relevantan izvor znanstvene literature jer sustav uključivanja časopisa i/ili dokumenta, publikacija ima ugrađen mehanizam selektivnosti. Uloga citatnih indeksa kao instrumentarija za bibliometriju i scienciometriju je prvenstveno u vrednovanju kvalitete znanstvene produktivnosti (članaka, časopisa i dr.) u kreiranju znanstvene politike te za lakše praćenje najrecentnijih i najvažnijih publikacija u područjima znanosti. Najpoznatije citatne baze podataka su:

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Franjo PEHAR, Od statističke bibliografije do bibliometrije. Povijest razvoja kvantitativnog pristupa istraživanju pisane riječi, Zadar, 2010.