Bibliometrija

Bibliometrija proučava kvantitativne aspekte produkcije, diseminacije, i uporabe zapisanog znanja, što znači bavi se kvantitativnim proučavanjem fenomena kao što su autorstvo, izdavanje, čitanje, citiranje. Ovo uključuje proučavanje porasta literature o danom predmetu, obrasce distribucije produktivnosti autora, disperziju članaka po časopisima, zastarijevanje literature, epidemiologiju ideja, obrasce znanstvene suradnje, predviđanja o tome tko de dobiti Nobelovu nagradu. Analize citata i uporabe dokumenata neosporno od velike važnosti u otkrivanju trendova u organizaciji i razmjeni znanja općenito, ali pri tome i dalje mogu ostati neobjašnjeni stvarni uzroci i posljedice citiranja pojedinih dokumenata. To je ono što je teže istražiti jer nije izračunljivo.

Naziv bibliometrija (grč. biblion = knjiga, metrein = mjeriti; engl. bibliometrics, njem.Bibliometrie) po prvi se put pojavljuje u članku A. Pritcharda Statistical Bibliography or Bibliometrics?, objavljenom u časopisu „Journal of Documentation“ iz prosinca 1969. godine.

On je upotrijebio pojam bibliometrija s namjerom da nadomjesti statističku bibliografiju koja nespretan, nedovoljno deskriptivan pojam, i lako se može pobrkati sa samom statistikom ili pak bibliografijom o statistici. Pritchard je u svom radu odredio bibliometriju kao primjenu matematičkih i statističkih metoda na knjige i druge medije komunikacije, čija je svrha rasvijetliti proces pisane komunikacije te prirodu i pravac razvoja određene discipline na način da kvantificira i analizira različite vidove pisane komunikacije.

Primjena[uredi | uredi kôd]

Osim uže, autohtone primjene u informacijskim znanostima i knjižničarsvu, bibliometrija se primjenjuje u širokom spektru dijelova "Svijeta 3".

Naziv bibliometrija relativno je nov i još nije usvojen s jednoznačnim značenjem, a znači primjenu matematičkih i statističkih metoda na knjige i sve ostale medije pisane komunikacije, te zamjenjuje raniji neprikladni naziv "statistička bibliografija".

Zanimanje za bibliometriju povećalo se 1970-ih zbog novih spoznaja o potrebi razmjene znanja i racionalizacije dokumentacijskih službi. Bibliometrija je uvedena kao predmet na mnogim studijima knjižničarstva i informacijskih znanosti u svijetu, a ima i časopisa i znanstvenih društava s riječju "bibliometrija" u naslovu.

Predmeti analize[uredi | uredi kôd]

Izvori za bibliometrijsku analizu su zabilježena znanja, ali u prikupljenom, i donekle sistematiziranom obliku kao što su bibliografije, katalozi, indeksi, podaci sekundarnih informacijskih službi, odnosno razne računalne baze podataka.

Kao predmeti analize spominju se: određivanje veličina (znanstvenih) literatura, porast i dinamika rasta dane literature i njeno zastarijevanje, struktura znanstvene literature i znanja općenito, pojava koncentracije s rasapom podataka, sadržajna povezanost segmenata, produktivnost autora (individualno i u skupinama), efekti suradnje i korištenja (znanstvene) literature, ukratko analiza procesa stvaranja znanja.

Zajednička je karakteristika svih bibliometrijskih raspodjela neravnomjernost s izraženom tendencijom da se podaci, neovisno o tipu, s jedne strane koncentriraju u malom broju analiziranih jedinica (npr. mali broj autora proizvodi veliki broj radova, literatura iz jednog područja koncentrirana je u malom broju časopisa itd.), a, s druge strane, raspršuju se tako da ima uvijek velik broj jedinica s minimalnim doprinosom.

Zakonitosti u bibliometriji[uredi | uredi kôd]

1. Lotkin zakon. Alfred James Lotka je 1926. godine objavio članak u kojem je na temelju istraživanja znanstvene produkcije u području fizike i kemije potvrdio zakonitost da mali broj autora objavljuje veliki broj radova, a najveći broj autora objavi jedan ili dva rada unutar određenog područja.

2. Bradfordov zakon. Samuel Clement Bradford se bavio sadržajnom analizom časopisa, pa je 1934. godine dokazao da se u malom broju časopisa nalazi najveći broj radova koji se odnose na neko područje odnosno da najveći broj časopisa tu problematiku obrađuje kroz jedan ili dva članka.

3. Zipfov zakon. Robert Kingsley Zipf definira učestalost javljanja riječi u nekom tekstu.

Područja istraživanja suvremene bibliometrije[uredi | uredi kôd]

1. bibliometrija za bibliometričare (metodologija) - fundamentalna i

metodološka bibliometrijska istraživanja

2. bibliometrija za znanstvene discipline (znanstvene informacije) - istraživači

iz različitih znanstvenih područja oblikuju najveću i najraznorodniju skupinu korisnika bibliometrije; s obzirom na naglašenu heterogenost, interesi istraživača usmjereni su prvenstveno prema vlastitim specijalnostima.

3. bibliometrija za znanstvenu politiku i upravljanje (znanstvena politika)

- iznimno aktivno i atraktivno područje vrednovanja znanstvenoga rada smatra se jednom od važnijih bibliometrijskih tema; u prvom su planu istraživanja nacionalne, regionalne i međunarodne znanstvene strukture

Bibliometrijski pokazatelji[uredi | uredi kôd]

Jednostavni ili složeni i manje-više standardizirani izračuni koji se provode na bibliografskim jedinicama temeljna su mjera u provođenju bibliometrijskih analiza. Navedeni izračuni određeni su u stručnoj literaturi kao tzv. bibliometrijski pokazatelji, a uobičajeno se dijele na:

pokazatelje publikacijske aktivnosti pokazatelje citatnog utjecaja pokazatelje znanstvene suradnje složene metode analize podataka i napredne pokazatelje

Ovu podjelu na četiri vrste bibliometrijskih pokazatelja moguće je, prema Yoshiki Okubu, svesti na dvije glavne kategorije:

1. pokazatelji publikacijske aktivnosti
2. relacijski pokazatelji .

Podjela bibliometrijskih istraživanja prema Rolland E. Stevens[uredi | uredi kôd]

1. deskriptivna (engl. descriptive bibliometrics) i
2. evaluacijska (engl. evaluative bibliometrics).

Deskriptivna istraživanja odnose se na proučavanje broja publikacija na nekom području tako što omogućuju usporedbu obrazaca istraživanja u različitim zemljama, razdobljima ili poddisciplinama, a evaluacijska istraživanja odnose se na proučavanje literature koju rabe istraživači unutar određenog znanstvenog područja.

Scienciometrija[uredi | uredi kôd]

Što se tiče pojma scienciometrije, star je koliko i bibliometrija, a uveden je (kao naukometrija) s tumačenjem da se odnosi na one kvantitativne metode koje se bave analizom znanosti kada se znanost promatra kao informacijski proces, odnosno to bi bio pristup reproducibilnom mjerenju znanosti kojim se u njoj otkrivaju objektivne kvalitativne sređenosti. Scienciometrija je samostalna znanstvena disciplina, ali su izvori i metoda istraživanja u bibliometriji i scienciometriji vrlo slični, katkada identični.

Literatura[uredi | uredi kôd]

1.Tuđman,M.,"Skripta iz organizacije znanja",Kvantitativni (formalni) pristup teoriji informacijske znanost, http://www.scribd.com/doc/69856872/Skripta-Iz-Organizacije-Znanja (10.2.2012.)
2.Jokić, M., “Bibliografski aspekti znanstvenog rada”, Zagreb, Sveučilišna knjižara, 2005.
3.Pehar, F., “Bibliometrija”, Od statističke bibliografije do bibliometrije. Povijest razvoja kvantitativnogp ristupa istraživanju pisane riječi”, Sveučilište u Zadru, Libellarium, III., (2010.) br.1