DNK analiza

Sir Alec Jeffreys razvio je postupak DNA analize početkom 1984. godine

DNK analiza postupak je utvrđivanja karakteristika DNK pojedinca. DNK analiza namijenjena identificiranju vrste, a ne jedinke, naziva se DNK barkodiranje. Genetska identifikacija, genetičko testiranje i genetsko profiliranje tehnike su koje se koriste za identifikaciju jedinki iste vrste samo pomoću uzoraka njihove deoksiribonukleinske kiseline (DNK), odnosno genetskog materijala. Ovu upotrebu genetskog materijala uveo je 1985. na Sveučilištu u Leicesteru njezin izumitelj Sir Alec Jeffries.

DNK analiza forenzička je tehnika u kriminalističkim istragama, koja uspoređuje profile osumnjičenika s DNK dokazima kako bi se procijenila vjerojatnost da su bili uključeni u zločin. Također se koristi u testiranju očinstva, za određivanje podobnosti za imigraciju te u genealoškim i medicinskim istraživanjima. DNK analiza također se koristi u istraživanju populacije životinja i biljaka u poljima zoologije, botanike i poljoprivrede.

Počevši od 1980-ih, znanstveni napredak omogućio je korištenje DNK kao materijala za identifikaciju pojedinca. Prvi patent koji izravno pokriva korištenje varijacije DNK u forenzičke svrhe podnio je Jeffrey Glasberg 1983. godine, na temelju istraživanja koje je proveo na Sveučilištu Rockefeller 1981. godine. U Ujedinjenom Kraljevstvu, genetičar Sir Alec Jeffries samostalno je razvio postupak DNK analize početkom 1984. radeći na Odjelu za genetiku Sveučilišta u Leicesteru.

Dvoje ljudi općenito ima veliku većinu zajedničkih sekvenci DNK. Genetska identifikacija koristi mikrosatelite - nizove koji se ponavljaju i imaju visok stupanj varijacije. Dvije osobe koje nisu u krvnom srodstvu imat će različit broj mikrosatelita na određenom lokusu. Korištenjem PCR-a za određivanje stupnja ponavljanja sekvence na nekoliko lokusa, moguće je pronaći istu sekvencu koja se u normalnim okolnostima ne bi mogla slučajno uspostaviti.

Forenzički stručnjaci opsežno koriste genetsku identifikaciju kako bi ustanovili moguću vezu između uzoraka krvi, kose, sline ili sjemena. Ova metoda identifikacije također je pomogla u mnogim slučajevima kada su pojedinci pogrešno optuženi i njihova nevinost utvrđena. Također se koristi u studijama populacije divljih životinja, testiranju očinstva, identifikaciji lešine i sastavu hrane. Ova vrsta identifikacije također se pokazala korisnom u postavljanju hipoteze o uzorku ljudske dijaspore u prapovijesti.

Testiranje se provodi prema pravilima pravosudnoga tijela koje zahtijeva takvo testiranje. Ova vrsta testiranja obično je dobrovoljna, ali se može zatražiti i temeljem sudskog naloga. Nekoliko pravnih sustava u različitim zemljama započelo je sastavljanje jedinstvenih baza podataka koje sadrže genetske podatke osuđenika. Od 2005. Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno ima najveću bazu podataka te vrste na svijetu s više od 2 milijuna primjeraka. Veličina ove baze podataka i brzina kojom raste od posebnog su interesa za neke skupine za građanska prava u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje policija ima visok stupanj prava i ovlasti dobiti uzorke od interesa, pa čak i imati ih pravo zadržati čak i nakon oslobađajuće presude.