Dekameron

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dekameron, kakvoga je oslikao Sandro Botticelli iz godine 1487.
Decameron otisnut u Veneciji 1492. godine

Dekameron je zbirka od 100 novela talijanskog predrenesansnog autora Giovannija Boccaccia koja je najvjerojatnije napisana negdje između 1348. i 1353. Dekameron je srednjovjekovno alegorijsko djelo možda najpoznatije po svojim bestidnim opisima ljubavi, koji se pojavljuju u svim mogućim oblicima od erotičnih do tragičnih. Za mnoge se velike pisce, poput Shakespearea i Chaucera smatra da su posuđivali od Dekamerona.

Opis[uredi VE | uredi]

Kao zbirka novela, Dekameron je građen tako da sve novele uokviruje jedna glavna priča. Boccaccio počinje s opisom Crne smrti vodeći grupu od sedam žena i tri muškarca koji se na dva tjedna povlače pred kugom, koja tada pogađa Firencu, bježeći u vilu na tadašnjem ladanjskom području Fiesole. Kako bi im vrijeme brže prošlo, svaki od članova skupine mora ispričati po jednu priču za svaku noć provedenu u vili. Iako prođe četrnaest dana, svaki se tjedan odbacuje po jedan dan za obaveze te nedjelja, kao sveti dan, kada se ne radi. Na taj se način u 10 dana ispriča točno 100 priča do svršetka njihovog druženja. Upravo ovim djelom Boccacio uvodi novu književnu vrstu, novelu, kratku priču koja sadrži jednu novu i važnu zgodu. U njegovim djelima nalazimo tipičnu srednjovjekovnu simboliku brojeva, ali i novitete kako što je ljubav na fizičkoj razini.

10 dan - djevojka Emilija[uredi VE | uredi]

Djevojka Emilija desetog je dana ispričala novelu čija je tema bila plemenitost viteza Ansalda koja je stvorila vjerno prijateljstvo. Već iz teme možemo zaključiti kako se veliča plemenitost i ideal čovjeka koji je unatoč svojim željama odlučio sačuvati čast dame. No, Boccacio ne naglašava samo njegovu plemenitost već i snalažljivost i dosjetljivost i Ansalda i dame Dianore koju kao vrlinu veliča kroz mnogo novela u Dekameronu.  Vrhuncom ove novele možemo smatrati nagli preokret uzrokovan Ansaldovim plemenitim odgovorom: „ Gospo, ne dao Bog, kad je tako kao što velite, da okaljam čast onoga koji se smilovao mojoj ljubavi. Stoga u mojoj ćete kući boraviti dok budete htjeli, ali samo kao da ste mi sestra. (…)“. Boccacio time ukazuje kako svojim dobrim djelom možemo potaknuti i druge da čine nesebične stvari, a zbog takvih smo i nagrađeni. Tako se i ljudi danas odluče činiti dobra dijela po uzoru na nekog dobročinitelja ganuti njegovom darežljivošću i nesebičnošću pa upravo u toj poruci nalazimo aktualnost ove novele. U liku Ansaldu vidimo neke uobičajene ljudske osobine kao što su lukavost, tvrdoglavost, upornost : „Ljubeći je, dakle, žarko i nastojeći svim svojim silama da ga ona uzljubi (…) “ , no  dolazi do preokreta i saznajemo kako je on također plemenit i suosjećajan. Emilija pripovijeda ovu novelu u 3. licu, a saznajemo kako je i ona oduševljena likom Ansalda. Utjecaj humanizma vidimo u likovima koji nisu idealizirani već su obični gradski ljudi s mnogo mana, ali i vrlina koje su istaknute pri njihovom dobrohotnom djelovanju, ti likovi znaju iskoristiti forturnu.