Emanuel Braun

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Emanuel Braun (Mezökomarom, jugoistočno od Blatnog jezera[1]/Vesprim,[2] Mađarska, 1845./1848.[3]Đurđevac, 1937.), hrv. industrijalac[2] iz zajednice Židova, podrijetlom iz Mađarske.[3] Zaslužni je industrijalizator Đurđevca. [2] Bio je na glasu kao korektni poslodavac koji je zaposlio više od stotinjak mještana, a s radnicima je ljudski postupao. [1] Oženio se Julijom Deutsch iz Ferdinandovca. Imao je dvojicu sinova, Šandora i Ludwiga[1] i kći Ernestinu.[3]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je u Vesprimu u Mađarskoj 1845. godine;[2] po drugim izvorima, u selu Mezökomaromu jugoistočno od Blatnog jezera u Mađarskoj.[1] U Đurđevac je doselio kad i drugi Židovi u Podravinu, iz Mađarske, kad je ukinuta Vojna krajina, uspostavljena civilna vlast i reintegrirana pod Hrvatsko Kraljevstvo. Nadošli Židovi došli su iz krajeva gdje je već bila postojala razvijena industrija suvremenih parnih mlinova.[3]

Kao mladić doselio je u Đurđevec. Prvi posao kojim se je bavio bila je trgovina starim krpama i prodaja kramarske robe. Nakon što je stekao dostatnu glavnicu za početak, upustio se je u mlinarstvo. Pretpostavlja se da je negdje u rodnoj Mađarskoj bio šegrt u mlin i izučio mlinarski obrt. [1] U Đurđevcu i okolicu izgradio je suvremene mlinove,[2] točnije, za to je preuredio vojničko skladište u središtu Đurđevca. Posao je proširio i uskoro se uz ovu zgradu koja je dominirala središtem Đurđevca, u sklopu paromlina pokrenuo je pilanu i električnu centralu. [1] Premda je i prije Braunovog bilo mlinova u Đurđevcu (veleposjednika Eduarda Nöthiga), Braunov je bio prvi suvremeni mlin (Braunov paromlin d.d.) i prvi mlin u Đurđevcu kojem su vlasnici bili Židovi.[3] Koliko je prinos Braunovog paromlina bio važan, govori činjenica da mlinarstvo nikako nije izgubilo na važnosti tijekom vremena, u Podravini bio je najvažnija industrijska grana, dok u samom Đurđevcu i jedina industrijska grana.[3] Poznati Braunov mlin izgorio je u požaru 1960. godine.[3]

Drugo veliko ulaganje Emanuela Brauna bila je koncesija ugljenokopa kod Starigrada kod Koprivnice. Ugljen iz tog kopa nije koristio za se, jer je bio predaleko, nego ga je prodavao mlinu i tvornicama u Koprivnici jer mu je to bilo bliže i isplativije, a za svoje je potrebe kupovao je ugljen od Martina Peršića iz Đurđevca koji je imao koncesiju na kozarevački ugljenokop. Poslije je otkupio taj ugljenokop od Peršića.[3]

U Koprivnici je s drugim dioničarima pokrenuo tvornicu ulja. Ista je 1928. narasla toliko da je bila najveći industrijski pogon za preradu ulja u cijeloj Kraljevini SHS.[1]

Braunova zasluga je i na polju infrastrukture. Sugrađanima je doveo struju, zahvaljujući generatoru koji je nabavio za mlin. Tako je već je 1929. električna rasvjeta bila uvedena u novu župnu crkvu u Đurđevcu i u gradsko središte.[1]

Poznat kao drvotržac, suosnivač i član ravnateljstva Prve podravske dioničarske štedionice, član NO Zadruge za uzajamnu pomoć, blagajnik Svete bratovštine Chevrah-Kadischah u Đurđevcu, zastupnik u skupštini Bjelovarsko-križevačke županije i član Trgovinsko-obrtne komore u Zagrebu.[3]

Zaslužan je i na ekološkom polju. Đurđevečki peski pošumljavanje duguju njemu. [2] Obitelj mu je pretrpjela tragediju holokausta tijekom drugog svjetskog rata, a paromlin je poslije rata nacionaliziran.[3]

Braun je izlagao na jubilarnoj gospodarskoj izložbi 1891. godine u Zagrebu. Za izloženi ugljen iz svojih kopova osvojio je malu kolajnu.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Vlasta Kovač: Borisova ogrlica (Zdravko Šabarić: Obitelj Braun, Đurđevac 2013), objavljeno u Novom Omanutu broj 2/2014., pristupljeno 18. lipnja 2015.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 149., ISBN 9539672813
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 Vladimir Miholek: Đurđevečki mlinovi na parni i ostale vrste pogona s kraja 119. i prve polovice 20. stoljeća, Podravina, sv. 13, br. 25, str.77-100