Emilio Oribe

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Emilio Oribe
Puno ime Emilio Oribe
Rođenje 1893.
Smrt 1975.
Zanimanje pjesnik, esejist, prevoditelj, filozof i liječnik
Period pisanja 1912. - 1960.
Književne vrste pjesništvo, esejistika
Književni period avangarda

Emilo Oribe (Melo, 1893. - Montevideo, 1975.)[1] bio je urugvajski pjesnik, esejist, prevoditelj[2], filozof i liječnik.[3]

Studirao je društvene znanosti i humanistiku na Fakultetu humanističkih znanosti Republičkog sveučilišta u Montevideu. Kasnije je 15. godinea na istom fakultetu radio i kao naučavatelj filozofije i humanističkih znanosti[1], a od 1958. do 1959. i kao dekan tog fakulteta. Na mjestu dekana naslijedio ga je znanstvenik i ekolog Rodolfo Tálice.[3]

Kao pjesnik je pisao pjesme i eseje pod utjecajem avangarde.[3]

U svom filozofskom radu proučavao je idealizam, a i samoga sebe je smatrao idealistom te je svoju osobnost opisivao preko aforizama.[3]

Surađivao je s američkim sveučilištima Yale i Kalifornijskim državnim sveučilištem.[1]

Djela[uredi VE | uredi]

Pjesme[uredi VE | uredi]

  • Alucinaciones de belleza (1912.)
  • El nardo del ánfora (1915.)
  • El castillo interior (1917.)
  • El halconero astral (1919.)
  • El nunca usado mar (1922.)
  • La colina del pájaro rojo (1925.)

Eseji[uredi VE | uredi]

  • Poética y plástica (1930.)
  • Teoría del «nous» (1934.)
  • El mito y el logos (1945.)
  • Ars magna (1960.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 autoresdeluruguay.uy, nepotpisano, "Emilio Oribe", pristupljeno 19. lipnja 2016. (šp.)
  2. worldcat.org, nepotpisano, "Oribe, Emilio 1893-1975", pristupljeno 19. lipnja 2016. (engl.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Enciklopedija životopisa, nepotpisano, "Emilio Oribe", pristupljeno 19. lipnja 2016. (šp.)