Prijeđi na sadržaj

Energetska politika

Izvor: Wikipedija

Energetska politika

[uredi | uredi kôd]

Energetska politika (engl. Energy policy) predstavlja način na koji određeni subjekt (često državni) odlučuje baviti se pitanjima vezanim uz energetski razvoj, uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije. Obilježja energetske politike mogu uključivati donošenje zakonskih propisa, međunarodne ugovore, poticaje za ulaganja, smjernice za očuvanje energije, oporezivanje i druge tehnike javne politike.

Europski parlament u Bruxellesu

Nacionalna energetska politika

[uredi | uredi kôd]

Mjere koje se koriste za kreiranje energetske politike

[uredi | uredi kôd]

Nacionalna energetska politika sastoji se od skupa mjera koje uključuju zakone neke zemlje, sporazume i agencijske direktive. Energetska politika suverene nacije može uključivati jednu ili više sljedećih mjera:

  • iskaz nacionalne politike o energetskom planiranju, izvorima energije, prijenosu i iskorištavanju energije
  • zakonske propise o komercijalnim aktivnostima vezanim uz energiju (trgovina, transport, skladištenje, itd.)
  • zakonske propise vezane uz uporabu energije, kao što su standardi učinkovitosti, emisijski standardi
  • smjernice prema imovini i organizacijama energetskog sektora koje su u državnom vlasništvu
  • aktivno sudjelovanje, koordiniranje i poticanje istraživanja fosilnih goriva te ostalih istraživačko-razvojnih aktivnosti vezanih uz energiju
  • porezne politke vezane uz energetske proizvode i usluge (porezi, potpore,...)
  • energetska sigurnost i mjere međunarodne politike, kao što su:
  • međunarodni sporazumi i savezi u energetskom sektoru,
  • opći međunarodni trgovinski sporazumi,
  • posebni odnosi sa zemljama bogatima energijom, uključujući vojnu prisutnost i/ili dominaciju.

Često je glavno pitanje energetske politike rizik neusklađenosti ponude i potražnje (vidi: energetska kriza). Današnje energetske politike se također bave pitanjima zaštite okoliša. Neke države utvrđuju jasnu i nedvosmislenu energetsku politiku, dok neke druge ne, no bez obzira na to, svaka država primjenjuje neku vrstu energetske politike. Vladina ili međuvladina tijela mogu koristiti ekonomsko i energetsko modeliranje kao savjetodavne ili analitičke instrumente.

Čimbenici unutar energetske politike

[uredi | uredi kôd]

Postoji niz elemenata koji su sadržani u nacionalnoj energetskoj politici, neovisno o tome kojom se od gore navedenih mjera došlo do konačne politike. Glavni elementi svojstveni energetskoj politici su, kako slijedi:

  • Kolika je sigurnost dobave energije neke zemlje
  • Od kuda proizlaze budući izvori energije
  • Kako će se trošiti energija u budućnosti (npr. među sektorima)
  • Koji su ciljevi buduće energetske intenzivnosti, omjera potrošene energije u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP)
  • Koji su ekološki faktori prihvatljivi i predviđeni
  • Koji oblik „prenosive energije“ je predviđen (npr. izvori goriva za motorna vozila)
  • Na koji će se način poticati energetski učinkoviti uređaji i vozila (npr. hibridni automobili, kućanski aparati)
  • Kako nacionalna politika može utjecati na djelovanje pokrajina, država i općina
  • Koji su specifični mehanizmi (npr. porezi, poticaji, standardi proizvodnje) uspostavljeni kako bi se mogla provesti cjelokupna politika


Energetska politika na razini pokrajine ili općine

[uredi | uredi kôd]

Utjecajni subjekti, poput općinskih ili regionalnih vlasti i energetske industrije, će također primjenjivati svoju politiku. Mjere politike koje su dostupne ovim subjektima su manjeg opsega u smislu suverenosti, ali mogu biti jednako važne kao i nacionalne mjere. Štoviše, postoje određene aktivnosti bitne za energetsku politiku koje se, realno gledano, ne mogu primijeniti na nacionalnoj razini, kao što je praćenje praksi očuvanja energije u procesima izgradnje, a što se uobičajeno kontrolira kroz državno-regionalne ili općinske pravilnike o građenju (iako mogu postojati i temeljni federalni zakonski propisi).


Europa

[uredi | uredi kôd]

Europska unija

[uredi | uredi kôd]
Zastava Europske unije

Europska unija mora riješiti važne izazove, kao što su klimatske promjene, sve veća ovisnost o uvozu i sve veća koncentracija rezervi sirovina (ugljikovodici, ugljen), koje dovode do neprekidnog rasta energetskih troškova. Na sastanku Europskog vijeća održanom 8. i 9. ožujka 2007. godine izložen je Akcijski plan za Energetsku politiku za Europu (EPE) za razdoblje od 2007. – 2009. godine u kojem je cilj ograničavanje povećanja globalnog temperaturnog prosjeka na najviše 2° C iznad predindustrijskih razina, kako je predviđeno Protokolom iz Kyota. U svrhu ostvarivanja tog cilja EPE ce težiti:

  • većoj sigurnosti opskrbe;
  • osiguranju konkurentnosti europskih gospodarstava i dostupnosti pristupačne energije;
  • promicanju održivosti okoliša i borbi protiv klimatskih promjena.


Među najbitnijim aktivnostima iz Akcijskog plana treba naglasiti one vezane uz energetsku učinkovitost i obnovljive izvore. [1] Porast energetske učinkovitosti i korištenje obnovljivih izvora povećat će sigurnost opskrbe energijom uzrokujući pad predviđene potrošnje, održavajući cijene stabilnima (veća dostupnost i manja potražnja) i smanjujući emisije stakleničkih plinova., Po tom pitanju EPE-a je postavila ove ciljeve:

  • povećati energetsku učinkovitost u EU u cilju ostvarivanja 20% manje potrošnje energije u EU u usporedbi s predvidanjima za 2020.
  • ostvariti obvezujući cilj od 20% udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije u EU do 2020. godine;
  • obvezujući cilj od najmanje 10% udjela bioloških goriva u ukupnoj potrošnji benzinskih i dizelskih goriva za prijevoz u EU, koji sve države članice moraju ostvariti

do 2020. godine.


Strateški dokumenti koji govore o tome:

  1. Protokol iz Kyota
  2. Zelena knjiga o energetskoj učinkovitosti
  3. Energetska politika za Europu

Republika Hrvatska

[uredi | uredi kôd]

Kako je Republika Hrvatska postala zemlja-kandidat za punopravno članstvo u Europskoj uniji, prilagodila je svoju Strategiju ciljevima EU. Prema Nacrtu zelene knjige objavljenom u listopadu 2008.godine[2]Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske slijedi tri temeljna energetska cilja:

  • Sigurnost opskrbe energijom
  • Konkurentnost energetskog sustava
  • Održivost energetskog razvoja

U Nacrtu, u kojemu je isplaniran energetski razvoj do 2020. godine (s pogledom do 2030.) se ističe da Hrvatska prepoznaje svoj povoljan geopolitički položaj i tranzitni potencijal, te da će imati aktivnu ulogu u regionalnom energetskom sektoru. Zbog toga se treba pozicionirati kao:

  • tranzitna zemlja za dobavne pravce nafte i prirodnog plina(što uvelike utječe na sigurnost dobave)
  • energijsko čvorište za opskrbu Europe ukapljenim prirodnim plinom(LNG)
  • zemlja s jakim prijenosnim kapacitetima za električnu energiju
  • zemlja izvoznik električne energije i
  • lider u poticanju energetske učinkovitosti u regiji

Vezano uz klimatske promjene i pitanja zaštite okoliša, glavni izazov je razvoj gospodarstva sa smanjenom emisijom ugljikovog dioksida. Težit će se učinkovitijem korištenju energije, korištenju obnovljivih izvora energije, većoj uporabi neutralnih goriva, i sl. te razvoju i primjeni tehnologije izdvajanja i spremanja CO2 (CCS).


Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. [1]Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. kolovoza 2011. (Wayback Machine)Energetska politika
  2. [2]Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. siječnja 2012. (Wayback Machine)Prilagodba i nadogradnja strategije energetskog razvoja RH

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Poveznice

[uredi | uredi kôd]