Eutanazija

Izvor: Wikipedija

██ Zakonski dozvoljena aktivna eutanazija

██ Zakonski dozvoljena pasivna eutanazija

██ Nikakav zakonski oblik eutanazije

██ Bez podataka

Eutanazija je čin s ciljem uzrokovanja smrti, kako bi se uklonila svaka bol. Sastoji se u nakani volje i u primijenjenim postupcima. Želi se ukloniti bol namjernim prekidanjem života čovjeku, a za to se primjenjuju primjerena sredstva. Eutanazija, koju neki zovu i ubojstvom iz milosrđa, postupak je kojim se svjesno i namjerno usmrćuje neizlječivo bolesna osoba u situaciji kada je kvaliteta njezina života (zbog teških bolova ili potpunog odsustva svijesti) pala (po njezinu sudu ili sudu njezinih skrbnika) ispod ljudske razine.

Postoji više vrsta eutanazije:

  • dobrovoljna – eutanazija koja se vrši na zahtjev pacijenta koji je sposoban donijeti kompetentnu odluku
  • nedobrovoljna – u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu odluku (novorođenče, osobe u komi...), već umjesto njih to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik)
  • pasivna eutanazija – ako se eutanazija izvrši izostavljanjem liječenja (tj. neliječenjem, isključivanjem aparata, prestankom terapije) pa se pacijent pusti umrijeti
  • aktivna eutanazija – postupak kojim se osoba izravno usmrćuje (smrtonosna injekcija)

Eutanaziju treba razlikovati od liječnički ili medicinski potpomognutog samoubojstva: u ovom drugom slučaju riječ je o postupku kojim liječnik stavi na raspolaganje bolesniku sredstvo kojim će si okončati život ili mu savjetom pomogne da to učini.

Povijest eutanazije[uredi | uredi kôd]

Pojam potječe iz Stare Grčke. Pod time su podrazumijevali bezbolnu prirodnu smrt, a ne namjerno izazvanu smrt. U suvremeno vrijeme, pojavili su se filozofi koji su razmatrali eutanaziju. E. Haeckel zahtijevao je da se duševno i tjelesno neizlječivi bolesnici pobiju na bilo koji prikladan i bezbolan način. Godinu dana nakon njegove smrti, 1920., tom će pitanju pristupiti pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Oni određuju koji su životi nevrijedni života i nazivaju ih "balast–egzistencijama". Tu su uključili sve osobe s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Nacisti su to prihvatili i širili propagandu, preko knjiga, novina i filmova, utječući na javno mnijenje. Potom je Hitler takve nazvao "beskorisnim jedačima", a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi, tako da su nacisti eutanazirali 300.000 osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Pedantno su evidentirali sve tako oboljele osobe, slali ih u domove i tamo eutanazirali. Poslije su im vadili mozgove i radili istraživanja. Još i dan danas, čuvaju se u kemikalijama, neki od mozgova tih eutanaziranih osoba. To je bio uvod u holokaust.

Oko 1960., počelo se ponovno razmišljati o eutanaziji. U SAD-u su od tada do danas, malo po malo, objavljivane knjige, rasprave o eutanaziji, uglavnom naklonjene njenom ponovnom uvođenju. O tome je bilo mnogo televizijskih emisija, filmova, novinskih članaka i sudskih odluka.

Palijativna medicina[uredi | uredi kôd]

Grana medicine kojoj nije svrha izliječiti bolest, već umanjiti fizičke bolove i mentalne patnje, osnažiti životne sposobnosti i tako popraviti kvalitetu života umirućih. Palijativna skrb može se pružiti u specijaliziranim medicinskim ustanovama, tzv. hospicijima, ali također i u kući umiruće osobe. Palijativna medicina gleda na umiranje kao prirodni sastavni dio života i pokušava ga učiniti dostojanstvenijim.

Odnos religija prema eutanaziji[uredi | uredi kôd]

Kršćani, Židovi i Muslimani dijele zajedničko mišljenje, da je Bog - Stvoritelj života i Gospodar života i smrti i da eutanazija nije dopuštena, jer je nasilnički čin u suprotnosti s Božjim zakonima i ozbiljno narušava svetost ljudskog života.

Glavni rabin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je: "Kad se za bilo kojeg čovjeka, kaže da je bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red. Obezvrjeđivanjem života starijih ljudi, nerođene djece, bolesnika u komi, invalidnih osoba,....doslovno si sami kopamo svoje grobove."

Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života potvrđuje da je "eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo." Eutanazija, nasilje nad životom, ponižava čovjeka u njegovom završnom stadiju života i dovodi u pitanje njegovu vječnost.

Eutanazija životinja[uredi | uredi kôd]

Eutanazija životinja je dozvoljena, kad trpe veliku bol, a ne može im se pomoći.

Tragična je ironija da su u nacističkoj Njemačkoj postojali jako strogi zakoni protiv eutanazije životinja, a eutanazija ljudi bila je dozvoljena. Na suđenju nacista u Nürnbergu, program eutanazije T-4 proglašen je "zločinom protiv čovječanstva", a glavni je sudac izjavio: "Da ste zakon protiv eutanazije životinja primjenjivali na ljude, ovi strašni zločini nikad se ne bi dogodili. Jedna od najvećih vaših sramota je da niste shvaćali da u najgorem slučaju, ljudi bi se trebali tretirati jednako kao životinje, a ne nikako manje." Novija istraživanja, koja se temelje na istraživanjima iz 1990., upućuju na brojku od barem 200.000 psihičko ili mentalno hendikepiranih ljudi ubijenih lijekovima, izgladnjivanjem, ili plinskim komorama između 1939. i 1945.

Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Eutanazija