Francesco De Piccoli
| Francesco De Piccoli | |||||||||||
 | |||||||||||
| Osobni podatci | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Nadimak | Franco | ||||||||||
| Težinska kategorija | teška | ||||||||||
| Državljanstvo |  talijansko
| ||||||||||
| Nadnevak rođenja | 26. travnja 1938. | ||||||||||
| Mjesto rođenja | Mestre, Italija[1] | ||||||||||
| Boksačke statistike | |||||||||||
| Profesionalne | |||||||||||
| Ukupno borba | 41 | ||||||||||
| Pobjeda | 37 | ||||||||||
| Poraza | 4 | ||||||||||
| Nagrade i dostignuća | |||||||||||
| |||||||||||
Francesco "Franco" De Piccoli (Mestre, Italija, 29. studenog 1937.) je talijanski boksač u teškoj kategoriji.
Karijera[uredi | uredi kôd]
Franco je s treniranjem boksa započeo 1955. godine dok je 1959. i 1960. postao nacionalni prvak u teškoj kategoriji. Također, za Italiju je nastupao na Olimpijadi u Rimu. Ondje je prilično lako stigao do finala u kojem je nakon 90 sekundi borbe nokautirao južnoafričkog protivnika Daniela Bekkera.
Završetkom olimpijskih igara prešao je iz amaterskog u profesionalni boks u kojem se natjecao do 1965.[1] U tom razdoblju je imao 41 borbu sa skorom 37 pobjeda (od čega 29 nokautom) i četiri poraza.[1]
Završetkom boksačke karijere postao je instruktor vožnje u auto-školi Fracaro u Veneciji. Danas ga se često poziva na sportske događaje kao počasnog gosta.
2004. godine je talijanski novinar i pisac Valter Esposito objavio biografsku knjigu o njemu: "Francesco De Piccoli storia di una medaglia d'oro".