Franjevački samostan sv. Marije u Gornjoj Tuzli
|
Franjevački samostan sv. Marije
| |
|---|---|
| Lokacija | Gornja Tuzla |
| Godine izgradnje | konac 14. ili prva polovica 15. st. |
| Godina završetka | prva polovica 15. st. |
| Renoviran | 1537.-1540. |
| Srušen | 1535. kraj 16. st. |
| Religija | rimokatoličanstvo |
| Patron | sv. Marija |
Franjevački samostan sv. Marije u Gornjim Solima (Gornjoj Tuzli) bio je rimokatolički samostan posvećen sv. Mariji.
Teško je točno odrediti kad su se franjevci nastanili u Solima, jer nema pouzdanih materijalnih pisanih izvora. Vjerojatno je da je samostan podignut koncem 14. ili u prvoj polovici 15. stoljeća. Tada već imamo konkretne podatke, jer se 1447. spominje samostan sv. Marije u Gornjim Solima, za godinu 1506. franjevački povjesničar navodi samostan u Gornjoj i Donjoj Tuzli, 1514. spominje se gornjotuzlanski samostan, pismo Mustafe Jurišević-bega iz 13. – 22. lipnja 1515. navodi 10 laika u ovom samostanu.[1] Osmanska vremena bila su uvijek teška vremena za katolike pod osmanskom vlašću, osobito u vremenima ratova s katoličkim državama. Ni u mirnodopskim uvjetima nije bilo bolje i svećenstvo, redovnici i obični vjernici bili su izloženi samovolji muslimanskih vladara, i samostani su često bili pljačkani, rušeni i spaljivani. Samostan sv. Marije iz Gornje Tuzle bio je uništen 1535. pa su franjevci preselili u stari bosanski utvrđeni grad Gradovrh. Nakon mletačko-osmanskog rata (1537. – 1540.) popravljeni su samostani koji su prije bili srušeni. Izbjegli franjevci iz ovog samostana morali su iseliti zajedno s već izbjeglim zvorničkim franjevcima 1541. kad je u kasaba doprla do kršćanske varoši Izvorišta.[2] Bio je posvećen Uznesenju Blažene Djevice Marije.[3] Izbjegli franjevci nastanili su se na Gradovrhu. Ondje im je samostan i crkvu podigla bogata plemenitaška obitelj Maglašević (Magljašević), otac Ivan i sin Pavao, no uz sultanovo dopuštenje.[2]
Turski popis iz 1548. ne spominje samostan u Gornjoj Tuzli. Izvješće biskupa Bonifacija s vizitacije iz 1581. spominje samostan u Gornjoj i u Donjoj Tuzli. I biskup Franjo Baličević spominje iste. Popis franjevačkih samostana iz 1576. ne spominje samostan u Tuzli nego u Gradovrhu, kraj današnje Donje Tuzle, koji preuzima naslov tuzlanskog samostana. Važno je da je gradovrški samostan poslije nazivan Gornjom Tuzlom (iako je bliže Donjoj).[2] Osmanski dokumenti spominju crkvu u Donjoj Tuzli 1533., 1548. samostan s crkvom posvećen sv. Petru, sumarni tefter Zvorničkog sandžaka 1553. ubicira crkve u selu Dvorištu i u Donjoj Tuzli u središtu varoši.[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Baština sjeveroistočne Bosne broj 3, 2010.[neaktivna poveznica] Nikola Čiča: Povijest franjevačkog samostana u Tuzli s posebnim osvrtom na izgradnju kulturnog centra "Sveti Franjo", str. 196 (pristupljeno 22. studenoga 2017.)
- ↑ a b c Tuzlarije - vremeplov Priredio(la): cupo: Katolička crkva, 25. veljače 2005.
- ↑ Pavo Živković, Marija Brandić. Svibanj 2007. Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti. Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe. Filozofski fakultet u Osijeku. 1 (1–2): 63. ISSN 1846-3819. Pristupljeno 22. studenoga 2016.