Franjo Berislavić
Franjo Berislavić Grabarski (? - 1517.)[1] je bio hrvatski plemić iz obitelji Berislavića, ogranka Berislavića Grabarskih.[2] Bio je vojna osoba i diplomat. Obnašao je dužnost jajačkog bana u dva mandata, 1494. te 1499. – 1503. godine.[2]
Sin je Ivana Berislava.[3]
Kao i drugi Berislavići, imao je neposredni motiv braniti istočne krajeve Hrvatske od Turaka, jer su mu posjedi bili blizu granice. Stoga je ubrzo postao banom u Jajcu.[2]
Franjo Berislavić i njegov bratić Ivan bili su na strani Ivaniša Korvina u sukobima koji su izbili nakon što je umro Matijaš Korvin.[4]
Banom je Jajačke banovine prvi put postao 1494. godine.[3] Uskoro se oženio udovicom srpskog despota Vuka Brankovića Barbarom Frankapan, čime je došao u svojtu s moćnim hrvatskim velikašima Frankapanima, ali i sa srpskim despotima te je došao do velikih imanja: Bijele Stijene, Totuševine, Komogovine s Gradušom...[3] Iz nekih su razloga on i supruga pali u nemilost kod kralja, čemu je mnogo pridonijelo njegovo imovinsko jačanje zbog čega su se vjerojatno neki moćnici osjetili ugroženim. Lipnja 1495. njegovo zajedničko banovanje s Baltazarom Baćanom prekinuto je, a početkom 1496. kralj Vladislav II. je posjede koji su bili baština pok. supruga Barbare Frankopan predao Tomi Bakaču, a razlog su bili "zbog pregovora i trgovine s Osmanlijama".[3]
1498. se godine uspio oprati od optužaba, u čemu su zasluge ugled supruzine obitelji, zasluge njegove obitelji i tako dalje. U to je vrijeme vrlo važnom osobom za Hrvatsko Kraljevstvo jer ga povijesni izvori spominju kao velikaša koji je bio obvezan davati postrojbe za obranu države.[3] Uslijedilo je razdoblje kratkog ratnog predaha (kroz koje je opet postao banom), jer je smjer osmanskog udara tih godina bio usmjeren na hrvatske krajeve pod mletačkom vlašću.[3] Franjo je bio svjestan da će to kratko potrajati, što svjedoči njegovo pismo splitskom knezu 1499. u kojem ga je obavijestio o turskim pripremama, molio za pomoć ali i također nudi pomoć ako ih Turci napadnu Mlečane.[4] Neobično je što za onodobne okolnosti Franjo je tvrdio da je Jajce dobro opskrbljeno ljudstvom i logistički.[4]
1500-ih se je diplomatski angažirao za kralja.[2] Radio je na stvaranju vojnog saveza Mletačke Republike, pape i kralja Vladislava II. Jagelovića.[2] Nastojao je nagovoriti Mletke, s kojima je inače održavao sveze, neka ne sklope primirje s Turcima. U tome se uspjelo. Nabavljeno je i streljivo od Mletaka. Vojni je savez sproveden u djelo pri deblokadi Jajca 1501. godine.[4]
1501. je ponovno postao jajačkim banom.[3] 1501. Baltazar Baćan (Baltazar Batthyány) postavljen je za bana, no izbjegavao je preuzeti dužnost i ući u grad,[5] a s druge strane, od 1502. je ban Franjo Berislavić tražio od kralja razriješiti ga banske dužnosti u Jajcu; pretpostavlja se da je zbog novčarskih raloga, jer plaća koja je trebala osigurati opskrbu dobrima nuždnim za obranu Jajačke banovine nije stigla.[4] Naposljetku Franjo nije bio aktivnim sudionikom obrane niti je slao postrojbe na položaje.[5]
Zbog toga što su oboje izbjegavali primiti se obrane, Turci su iskoristili nezaštićenu granicu te 1502. teško opustošilo vrbaški kraj.[5] Zbog toga intervenirao je i sam kralj koji je opomenuo, no ni to nije pomoglo, jer je Franjo bio na neželjenoj dužnosti i iduće godine.[5] Franjino je banovanje, koje i je njemu bilo na trošak (pomagao ga je i Ivaniš Korvin, oduživši im se za potporu koju su mu dali nakon u sukobima nakon Matijaševe smrti[4]),[3][4][5] obilježeno i infrastrukturnim poboljšanjima.[5] Dao je izgraditi cestovnu prometnicu dao izgraditi cestu koja je povezala Brod i Jajce. O tome govori glagoljski natpis na ploči na toj cesti "Va vrime uzmožnog kneza Ferenca Berisalića".[5]
Mlečani su ipak sklopili s Turcima primirje koncem 1502. godine.[4] Na sreću po Hrvatsku, turski je pritisak popustio 1503. godine.[4] 13. srpnja 1503. kralj je naložio neka Stjepan od Gorbonoka i Klement Szemere preuzmu dužnost bana od Franje Berislavića.[5] Budući da se je raspao protuturski savez kršćanskih država, 20. kolovoza 1503. kralj je Vladislav također potpisao primirje s Turcima.[4] 1504. gospodar je utvrde Lobora koju je preuzeo od Ivaniša Korvina.[6]
Od 1511. do 1513. godine bio je zamjenikom bana Jajačke banovine dok je banom bio njegov bratić Ivan Berislavić.[2]
Imao je i suprugu Margaretu rođena Székely, koja ga je nadživjela, no njegovi sinovi ga nisu nadživjeli.[1]
- ↑ a b Scrinia slavonica 9 (2009.) Stanko Andrić: Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku. Prilozi za lokalnu povijest.
- ↑ a b c d e f Hrvatska znanstvena bibliografija Marija Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, sažetak rada
- ↑ a b c d e f g h Povijesni prilozi 31., 71.-85. (2006.) Marija Karbić: Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 73.-74.
- ↑ a b c d e f g h i j Povijesni prilozi 31., 71.-85. (2006.) Marija Karbić: Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 75.
- ↑ a b c d e f g h Povijesni prilozi 31., 71.-85. (2006.) Marija Karbić: Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 76.
- ↑ Branko Nadilo: Utvrde. Ostaci utvrda na jugozapadnim obroncima Ivanščice, Građevinar 55 (2003), str. 752