Franjo Dolči de Vicković

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Franjo Dolči de Vicković (Dubrovnik, 1742. - Manastir Stanjevići, Crna Gora, 1805.), hrvatski katolički svećenik (opat), po rođenju dobio ime Franjo/Frančesko, od 1785. do 1805. bio osobni tajnik crnogorskoga državnoga poglavara i mitropolita Petra I. Petrović Njegoša, u povijesnoj literaturi poznat kao opat Dolči.

Najprije je bio svećenik pri Crkvi Sv. Petra u Beču. Sa crnogorskim vladarem Petrom je Dolči 1785. putovao u Carsku Rusiju.

Za Petrove vladavine Dolči mu je bio desna ruka, upućen u sve aspekte crnogorske politike toga doba; govorio je, poput Petra, nekoliko jezika i obavljao je najdelikatnije diplomatske zadaće.

Urota[uredi VE | uredi]

Godine 1802. austrijske su okupacijske vlasti u Boki kotorskoj Dolčija smatrale glavnim organizatorom pobuna slavenskog pučanstva na tom području, te su o tome izvjestile Rusiju, navodeći da je Dolči u urotničkoj vezi sa austrijsko-ruskim zajedničkim neprijateljem Napoleonovom Francuskom.

Rusi su od 1803. preko svoga specijalnog emisara u Boki kotorskoj, ruskog grofa i generala Marka Ivelića (podrijetlom iz Risna) i ruskoga arhimandrita Stefana Vučetića, te tijekom 1804. i preko svoga konzula u Boki kotorskoj Aleksandera Iosifovicha Mazurevskog, nastojali na svaki način Dolčija kompromitirati i ukoloniti ga sa Cetinja.

No, kao zaštitnik Dolčija ispriječio im se crnogorski vladika Petar.

Ruska misija[uredi VE | uredi]

Početkom studenoga 1803. grof Ivelića i arhimandrit Vučetić, trebali su Petra I. i Crnogorce odvratiti od navodnih težnji da surađuju sa Francuzima.

Ruski državni kancelar A.R. Voroncov je gorfu Iveliću 28. listopada 1803. godine predao Gramatu ruskog Cara Gubernatorima i Vojvodama Crnogorskim i Brdskim slavenosrpskih oblasti i instrukcije da pridobije što veći broj Crnogoraca i odvoji ih od vladike Petra.

Optužbe Ruske crkve[uredi VE | uredi]

Skupa sa ovim ruskim akcijama, stigla je i gramata Svetoga Sinoda Ruske pravoslavne crkve od 11. listopada 1803. u kojoj su pobrojani i konkretni propusti u vršenju crkvene službe, za šta je odgovornim smatran crnogorski vladika Petar koji je u gramati ruskih arhijereja pozvan da (citati koji slijede izvorno, na crnogorskom)

Wikicitati „... ako osjećate svoje ogrješenje, da to očistite istinskim pokajanjem, i dobivši odobrenje ispravite propuste i s posebnom brižljivošću čuvate kod crnogorskog i brdskog naroda pravoslavnu, grčko-rusku vjeru koja se od iskona tamo ispovijeda...”
()

te da bi

Wikicitati „... javno priznanje namjernog činjenja protiv pravoslavlja i potvrdilo privrženost k latinskoj crkvi.”
()

Iz ovoga se vidi da je Ruski sinod također Dolčija, kao katoličkog svećenika, sumnjičio da mu je zapravo cilj organiziranje konverzije pravoslavnih Crnogoraca u katoličanstvo.

Petru je gramatom stavljano na znanje da će mu zvanje crkvenoga poglavara biti oduzeto

Wikicitati „... kao Arhijereju koji se prema mišljenjima priklonio inovjercima i prema tome dostojanstva svog postao nedostojan i kao crkveni sin nevjeran...”
()

i da će biti pozvan

Wikicitati „...pravoslavni narod crnogorski i brdski da izabere sebi drugo dostojnijeg vrhovnog pastira i da ga pošalje u Sankt Peterburg na hirotonisanje.”
()

.

Taj je novi "pastrir" trebalo da bude ruski arhimandrit Vučetić.

Crnogorci odbacuju optužbe[uredi VE | uredi]

Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog se 3. srpnja 1804., obratilo pismima Caru Rusije, ruskom Ministarstvu vanjskih poslova i grofu Iveliću.

U njima je najprije istaknuta potpuna neovisnost i samostalnost Crne Gore spram Rusije, kako u crkvenom tako i u državnom pogledu, jer je gašenjem Pećke patrijaršije 1766. godine...

Wikicitati „...naš gospodin Mitropolit ostao po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji”
()

, tj. da

Wikicitati „...od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili”
()

, te da

Wikicitati „... mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom, i ovo ne po drugim pričinama, nego jedinstavno po jednovjerju i jednoplemenitosti.”
()
Wikicitati „... Do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo puštiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu među nama.”
()

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska pravoslavna crkva

Premetačina[uredi VE | uredi]

Kao “zlobni neprijatelj ruskoga dvora”, optužen je Dolči. Prema takovim napadima Petar se najprije odnosio sa “hladnoćom i velikom uzdržanošću”.

No, u drugoj poloviici 1804. su ruski pritisci ojačali. Konzul Mazurevski uspio ishoditi premetačinu Dolčijevih osobnih stvari u manastiru Stanjevići, gdje je, doista, pronađena njegova prepiska sa Francuzima.

Suđenje[uredi VE | uredi]

Organizirano je tijekom studenoga 1804. pred Praviteljstvom suda crnogorskog i brdskog suđenje opatu Dolčiju, gdje je najprije bio osuđen na smrt, no presuda je potom zamijenjena doživotnom robijom.

Presuda Abatu Dolčiju od 27. studenoga 1804. karakterizira, prema mišljenju crnogorskog povijesničara dr. Radoslava Raspopovića, "odsustvo bilo kakve pravne forme":

Wikicitati „U svom pojavnom obliku ona otkriva, s jedne strane, skromnu pravnu zasnovanost, a, sa druge, pokazuje težnju da kroz određenu političku vizuru prepriča historiju cijeloga slučaja.”
()

Smrt[uredi VE | uredi]

Dolči je 1805. umro u Stanjevićima pod nedovoljno jasnim okolnostima. Postoje nedokazane tvrdnje da je otrovan.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]