Gajde
| Gajde, tradicionalno znanje, vještina izrade i sviranja | |
|---|---|
 UNESCO – Nematerijalna svjetska baština | |
 | |
 Sjeverna Makedonija  Turska | |
| Regija: | Europa i Azija |
| Godina upisa: | 2024. |
| Ugroženost: | - |
| Poveznica: | UNESCO:02114 |
Gajde (turski: gayda; arap. qāida), piva ili mih (tradicionalno skr. od mješina) su narodni drveni puhački instrumenti; troglasno solističko glazbalo[1]. Poglavito pastirsko glazbalo, ponekad prati ples; u Škotskoj u sastavu vojne glazbe.[2] U Hrvatskoj su raširene na sjeverozapadu te u istočnoj Hrvatskoj (Posavini, Slavoniji i Baranji).[3] Gajde su vrlo staro glazbalo i najstariji primjerak hrvatskih gajdi čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu, nađene su u Aljmošu, a potječu iz 1751. godine.[1]
Gajde su instrument koji je proizvod samoniklih majstora, nestandardiziranog izvornog glazbenog iskustva.[1] Gajde se povezuju s narodnom glazbom i sviraju se na događajima poput vjenčanja i festivala, te stoljećima ujedinjuju zajednice u društvenim aktivnostima. Kao simbol kulturnog identiteta, ključni je dio mnogih drugih tradicija i običaja, što jača osjećaj pripadnosti, a istovremeno jača društvene veze, solidarnost i suradnju. Zbog toga su tradicionalno znanje, vještina izrade i sviranja gajdi upisani na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi, ali i Aziji, kao nematerijalna svjetska baština Makedonije i Turske, 2024. godine.[4]
Sastoje se od kožnate mješine u koju su utaknuti rog, dulac, prebiraljka i trubanj. Kroz dulac svirač puše, prebiraljkom izvodi melodiju, a trubanj proizvodi samo jedan neprekidan ton.[2]
Postoje i drugi nazivi za dijelove instrumenta: sviraju se upuhivanjem zraka u jareću ili janjeću mješinu[5], pri čemu zrak izlazi kroz tri piska, jedan u bordunu (prdaljci) i dva u gajdunici (svirale, dvojnice, diplice, karabljice). Raspored rupica na prebiraljci je 5+1, tj. 5 na lijevoj i 1 na desnoj strani.
Desna se strana naziva kličnjak (zatvorena u unutrašnjosti), a lijeva rožnjak, jer određuje zvuk u rogu. S mješinom, gajdunica je povezana naškom - valjkastim i šupljim drvetom. Grade se od plemenitog drveta (javora, jasena, klena, trešnje, šljive ili oraha), koje se suši dvije godine na zraku, a potom na dimu.
U Makedoniji i Turskoj za izradu gajde koristi se šimšir, a mješina je izrađena od kozje ili ovčje kože koja se nekoliko dana namače u mješavini vode, kukuruznog brašna, jogurta i soli. Zatim se napuhne i objesi da se suši. Nakon što se osuši, dijelovi gajdi se pričvršćuju.[4]
Najvažniji dio gajdi su piskovi i o njima ovisi kako će gajde zvučati i po njima su svake gajde jedinstvene i unikatne. Naštimavanje piska je posebno umijeće za koje je često potrebno znanje i iskustvo jer su piskovi osjetljivi na promjene temperature, vlage pa čak i tlaka.[1]
Za razliku od arhaičnih glazbala s mješinom (mihova, dipli) gajde imaju temperiranu melodijsku ljestvicu. Gajde se, u današnje vrijeme, najčešće izrađuju u E tonalitetu (iznimno u D ili F tonalitetu). Tonovi koji mogu biti izvedeni na gajdama E tonaliteta su: duboki ležeći ton E (trubanj), osnovni ton E i kvarta H (desna, prateća strana prebiraljke), te tonovi E, Fis, Gis, A, H i Cis (lijeva, melodijska strana prebiraljke).[1]
Gajde su nekada bile uobičajen instrument širom Europe. Danas se, nažalost, sreću sve rjeđe. U Hrvata i ostalih južnih Slavena, gajde se sviraju i danas mahom u selima. Naše Hrvatske gajde nastale su razvojem od primitivnijih oblika glazbala s mješinom i dvostrukom sviralom kao što su mihovi i diple. Jedan od zadnjih stadija u tradicijskom razvoju naših hrvatskih gajdi je dodavanje laktače. Nisu sve gajde iste i u nekim područjima postoje razlike u izradi nekih dijelova, a prema tome i u tehnici sviranja. Gajde u Hrvatskoj možemo podijeliti na Slavonske i Baranjske, iako im je jedina razlika je u izradi roga.[1]
Gajde su prije 20. stoljeća na cijelom panonskom prostoru igrale istaknutu ulogu u glazbenom životu seoskih, ali i gradskih sredina. Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša. Kao i sva ostala tradicijska glazbala i gajde se mogu svirati na više načina. Nema univerzalne tehnike sviranja, nego spretnost i tehnička sposobnost pojedinca i da svaki svirač izgrađuje svoju tehniku. Iako gajde imaju samo šest tonova, spretniji gajdaši su mogli odsvirati i više tonova. Dinamiku svirke gajdaš ne može mnogo mijenjati pojačavanjem tlaka na mješinu. Ljepota sviranja gajdi je u unikatnosti izgleda i zvuka svakih gajdi posebno. Gajdaš je svojom svirkom pratio narodne običaje i događanja: križari, kraljice (ljelje), paljenje krijesa za Ivanje, poklade, branje grožđa, i dr.[1]
Od početka društvenih modernizacijskih procesa 19. stoljeća uloga gajdi naglo gubi na važnosti i ovisno o razlici u društvenim utjecajima pojedinih regija do 1950-ih godina skoro svugdje nestaju iz svagdašnje prakse veselja i zabava.
Dva poznata svirača-graditelja bila su Joza Bičanić iz Đakovačkih Selaca i Marko Drventić iz Gajića-Baranje. Poznati gajdaši bili su također Adam Vuksanović iz Semeljaca i Nikola Kuzmanović iz Đakovačkih Hrkanovaca. Danas gajde izrađuju Đuro Adamović iz Pule, Stjepan Večković iz Zagreba, Slobodan Hadjikan iz Brezovice i Andor Vegh iz Pečuha.
Srodan instrument gajdama su dude (četveroglasne 3+1 i peteroglasne 4+1) koje su se svirale od Bilogore do Hrvatskog zagorja.
- 1 2 3 4 5 6 7 Stjepan Večković, Hrvatska tradicijska glazbala: gajde, Centar za tradicijska glazbala Hrvatske, Zagreb, 2015. ISBN 9789535882107
- 1 2 gajde, Hrvatski opći leksikon (2012), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 11. kolovoza 2025.
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 7, str. 86
- 1 2 Traditional bagpipe (Gayda/Tulum) making and performing na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 10. kolovoza 2025.
- ↑ Nekada se za izradu mješina za glazbala upotrebljavala koža od ovce, janjeta, jareta, koze, psa, mačke, zeca, svinje, teleta. (SV)
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Gajde |
- Slavonske gajde i dude Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. srpnja 2007. (Wayback Machine)
 | Europa |
|  | ||
|---|---|---|---|---|---|
| Azija |
| ||||
| Nematerijalna svjetska baština | Tradicionalno klesarstvo Ahlata (2022.) • Tradicija Âşıklık (2009.) • Zanatsko i izvedbeno umijeće balabana6) (2023.) • Çini, tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) • Dede Korkut5) (2018.) • Ebru, turska umjetnost mramora (2014.) • Hıderles (Ederlezi), proslava Jurjeva, tj. proljeća1) (2017.) • Gajde, tradicija izrade i sviranja (2024.)1) • Hüsn-i Hat, tradicija turske kaligrafije (2021.) • Iftar (2023.)4) • Umjetnost iluminacije4) (2023.) • Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ili jufka2) (2016.) • Kazalište sjena Karađoz (2009.) • Keşkek (2011.) • Kırkpınar ili hrvački festival (2010.) • Maslinarstvo u Turskoj (2023.) • Umjetnost javnog pripovjedanja Meddah (2008.) • Festival Mesir Macunu (2012.) • Ceremonija Mevlevi Sema (2008.) • Nasredin hodža, Tradicija kazivanja anegdota (2022.)7) • Proslava nove godine Novruz3) (2008.) • Izrada umetaka od sedefa (2023.)6) • Semah, ritual Alevi-Bektaşi vjernika (2010.) • Tradicijski Sohbet skupovi (2010.) • Svilarstvo (2022.)8) • Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Tradicionalno tursko streličarstvo (2019.) • Tradicionalna strateška igra Toguz Korgool (s Kazahstanom i Kirgistanom) (2020.) • Umjetnost minijature4) (2020.) • Zviždući jezik* (2017.) | ||||
|
1) Zajedno s Makedonijom; 2) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Iran, Kazahstan i Kirgistan); 3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.; 4) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Iran i Uzbekistan); 5) zajedno sa Azerbajdžanom i Kazahstanom; 6) zajedno sa Azerbajdžanom; 7) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan); 8)zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Afganistan, Iran, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan); * Svjetska baština u opasnosti | |||||