Galijula

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Galijula
Podatci
Smještaj Jadransko more
Država Hrvatska
Glavno naselje nenaseljen
Površina 0,003 km2
Obalna crta 0,1 km
Broj stanovnika 0
Galijula-8759729.jpg
Hrid Galijula

Galijula je otočić u jugozapadnom Jadranu, 3 nautičke milje udaljen od otoka Palagruže. Pripada Republici Hrvatskoj. Točna pozicija otoka je 42°22'40" sjeverne zemljopisne širine i 16°20'20" istočne zemljopisne dužine i na njemu leži najjužnija kopnena točka Hrvatske.

U neposrednoj blizini jugozapadno od otoka nalazi se plićak "Pupak", a na njegovu dnu potonuli parobrod. Njegovi ostatci još su u relativno dobrom stanju s obzirom na vrijeme proteklo od potonuća. U podmorju akvatorija Galijule nalazi se i potonula srednjovjekovna galija. Otok je okružen drugim brojnim plićinama pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju doći do otoka s jugozapadne strane. Otok je nenaseljen. Nije prikladan za sklanjanje od nevremena jer je izložen otvorenom moru sa svih strana te okružen brojnim opasnim plićacima.

Grebeni i plićine[uredi VE | uredi]

U neposrednoj blizini je plićina "Pupak" jugozapadno od otoka, gdje leži potonuli parobrod. Njegovi ostatci na dnu su još u relativno dobrom stanju s obzirom na doba od potonuća. Otok je okružen brojnim drugim plićinama naročito na sjeveru i istoku, pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju stići do otoka s jugozapadne strane do jedine uvalice Buk, gdje je moguće privezati manju barku. Otok je nenaseljen i nije prikladan za sklanjanje od nevremena, jer je sa svih strana izložen udaru otvorenog mora, a okružen je brojnim opasnim plićacima.

  • Olevonta: Oko milju jugoistočno od Galijule na pučini još leži opasna "sika", tj. morska hrid Olevonta (O'levonta), što je na hrvatskom kopnu najjužnija točka Dalmacije na 42°21’ sjeverne zemljopisne širine i 16°22’ istočne zemljopisne dužine. Uz oseku i mirno more Olevonta izviruje do 2 m nad pučinom, ali pri plimi i valovima je niža i teško uočljiva hrid tik uz razinu mora, pa je u njenoj blizini u nevremenu nastradao niz brodova. Ovdje leže i tragovi više antičkih i srednjovjekovnih brodskih olupina, pa je u obližnjem podmorju važno arheološko nalazište još nedovoljno istraženo. Na kamenim plićinama oko Olevonte je bogata ribolovna postaja i jedno od najboljih lovišta za rakove na Jadranu. Uz Olevontu su pri olujnom jugu izmjereni najveći valovi unutar Jadrana, visoki do 8,4 metara. Sjeveroistočno od Olevonte se strmo obrušavaju duboke podmorske klisurine do nekih -230 m, prema najdubljoj južnojadranskoj kotlini.
  • Jugoistočne plićine (brakovi): Daleko u smjeru istok-jugoistok od Olevonte, na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana u našem akvatoriju su još 2 izdvojene plićine ili kameni 'brakovi' koje niti za oseke ne izviruju nad morem, a obje su važna i bogata lovišta komiških ribara. Jedan kilometar dalje na jugoistok od Olevonte ili 3 km od Galijule je prostrani kameniti 'brak', tj. pučinska pličina Tumbun opasna za nasukavanje i gdje je jedno od naših najbogatijih lovišta mnogobrojnih jastoga. Još oko 3 milje istočnije od Tumbuna ili 7 milja od Galijule (desetak milja od Palagruže), daleko na otvorenoj pučini blizu međunarodne morske granice je i drugi sličan kameniti plićak, tj. brak od Grujeta, također bogata ribarska postaja najviše za lov na velike kirnje, a opasan je zbog nasukavanja samo za veće brodove s dubljim gazom.

Povijest istraživanja[uredi VE | uredi]

Kao hrvatski najjužniji i istureni otok, Galijula je predmet raznih stručnih istraživanja već preko pola stoljeća. Zbog kamene goleti i teže dostupnosti iskrcaja, najprije su počela istraživanja okolnog podmorja, pa 1950-ih Oceaografski institut Split proučava smeđe alge, a od 1970-ih Hidrografski institut Split uz otok istražuje hidrodinamiku, morske struje i veličinu valova. Prva istraživanja na samom kopnu Galijule počinju 1980-ih, kada Pedagoški fakultet Split u suradnji s viškim ribarima na otoku i okolnim plićinama popisuje domaće čakavske toponime, a od 1990-ih Institut Ruđera Boškovića iz Zagreba istražuje kopnenu i obalnu floru i ptice.

Flora i fauna[uredi VE | uredi]

Osim sitnih kukaca i pužića, jedina veća fauna na Galijuli su ptice gnjezdarice. Na višoj se sredini otoka gnijezde galebovi (Larus michahellis) i niže uz obalu morski vranac (Phalacrocorax aristotelis). U kopnenoj flori osim sitnih lišajeva, rastu tek 3 veće biljke tipa halofita na sredini otoka (Arhrocnemum glaucum, Elymus pycnanthus i Atriplex prostrata). Na obali Galijule i u okolnom podmorju raste par stotina raznih alga, od kojih su najveće smeđe cistozire, a najraširenije ovapnjele alge tipa koraligena. Na okolnim plićinama su najbogatija lovišta velikih jastoga (Palinurus elephas), a od raznih riba su posebno zastupljene kirnje, salpe, itd.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Alujević, B.: Pomorski peljar 1. Jadransko more, istočna obala, Hidrografski institut JRM, Split (više izdanja - od 1973. do danas).
  • Hodžić, M. (ured.): Zbornik Palagruža, jadranski dragulj, Matica Hrvatska Kaštela, Split, 1996., knj. 8, str. 396.