Galijula

Koordinate: 42°22′40.9″N 16°20′20.5″E / 42.378028°N 16.339028°E / 42.378028; 16.339028
Izvor: Wikipedija
Galijula
Hrid Galijula
Položaj
Koordinate42°22′40.9″N 16°20′20.5″E / 42.378028°N 16.339028°E / 42.378028; 16.339028
SmještajJadransko more
Država Hrvatska
OtočjePalagruško otočje
Fizikalne osobine
Površina0,003 km2
Duljina obale0,1 km
Stanovništvo
Glavno naseljenenaseljen
Broj stanovnika0
Galijula na zemljovidu Hrvatske
Galijula
Galijula
Galijula na zemljovidu Hrvatske
Zemljovid

Galijula je otočić u jugozapadnom Jadranu, 3 nautičke milje udaljen od otoka Palagruže. Pripada Republici Hrvatskoj. Točna pozicija otoka je 42°22'40" sjeverne zemljopisne širine i 16°20'20" istočne zemljopisne dužine i na njemu leži najjužnija kopnena točka Hrvatske.

U neposrednoj blizini jugozapadno od otoka nalazi se plićak/hrid Pupak, a na njegovu dnu potonuli parobrod. Njegovi ostatci još su u relativno dobrom stanju s obzirom na vrijeme proteklo od potonuća. U podmorju akvatorija Galijule nalazi se i potonula srednjovjekovna galija. Otok je okružen drugim brojnim plićinama pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju doći do otoka s jugozapadne strane. Otok je nenaseljen. Nije prikladan za sklanjanje od nevremena jer je izložen otvorenom moru sa svih strana te okružen brojnim opasnim plićacima. U podmorju Galijule je arheološko nalazište iz starog vijeka.

Grebeni i plićine[uredi | uredi kôd]

U neposrednoj blizini je plićina Pupak, oko 700 metara jugoistočno od otoka, gdje leži potonuli parobrod. Njegovi ostatci na dnu su još u relativno dobrom stanju s obzirom na doba od potonuća. Otok je okružen brojnim drugim plićinama naročito na sjeveru i istoku, pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju stići do otoka s jugozapadne strane do jedine uvalice Buk, gdje je moguće privezati manju barku. Otok je nenaseljen i nije prikladan za sklanjanje od nevremena, jer je sa svih strana izložen udaru otvorenog mora, a okružen je brojnim opasnim plićacima. Ponekad, za velike oseke, ova hrid viri tik nad površinom, pa je u tim trenucima ona, a ne Galijula, najjužnija točka Hrvatske.[1] Južno i jugoistočno od plićine Pupak nema hridi koje bi virile iz mora, čak ni za vrijeme velike oseke.[1]

  • Jugoistočne plićine (brakovi): Daleko u smjeru istok-jugoistok od Galijule, na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana u našem akvatoriju su još 2 izdvojene plićine ili kameni 'brakovi' koje niti za oseke ne izviruju nad morem, a obje su važna i bogata lovišta komiških ribara. Jedan kilometar dalje na jugoistok, 3 km od Galijule je prostrani kameniti 'brak', tj. pučinska pličina Tumbun opasna za nasukavanje i gdje je jedno od naših najbogatijih lovišta mnogobrojnih jastoga. Još oko 3 milje istočnije od Tumbuna ili 7 milja od Galijule (desetak milja od Vele Palagruže), daleko na otvorenoj pučini blizu međunarodne morske granice je i drugi sličan kameniti plićak, tj. brak od Grujeta, također bogata ribarska postaja najviše za lov na velike kirnje, a opasan je zbog nasukavanja samo za veće brodove s dubljim gazom.

Povijest istraživanja[uredi | uredi kôd]

Kao hrvatski najjužniji i istureni otok, Galijula je predmet raznih stručnih istraživanja već preko pola stoljeća. Zbog kamene goleti i teže dostupnosti iskrcaja, najprije su počela istraživanja okolnog podmorja, pa 1950-ih Oceaografski institut Split proučava smeđe alge, a od 1970-ih Hidrografski institut Split uz otok istražuje hidrodinamiku, morske struje i veličinu valova. Prva istraživanja na samom kopnu Galijule počinju 1980-ih, kada Pedagoški fakultet Split u suradnji s viškim ribarima na otoku i okolnim plićinama popisuje domaće čakavske toponime, a od 1990-ih Institut Ruđera Boškovića iz Zagreba istražuje kopnenu i obalnu floru i ptice.

Flora i fauna[uredi | uredi kôd]

Osim sitnih kukaca i pužića, jedina veća fauna na Galijuli su ptice gnjezdarice. Na višoj se sredini otoka gnijezde galebovi (Larus michahellis) i niže uz obalu morski vranac (Phalacrocorax aristotelis). U kopnenoj flori osim sitnih lišajeva, rastu tek 3 veće biljke tipa halofita na sredini otoka (Arthrocnemum glaucum, Elymus pycnanthus i Atriplex prostrata). Na obali Galijule i u okolnom podmorju raste par stotina raznih alga, od kojih su najveće smeđe cistozire, a najraširenije ovapnjele alge tipa koraligena. Na okolnim plićinama su najbogatija lovišta velikih jastoga (Palinurus elephas), a od raznih riba su posebno zastupljene kirnje, salpe, itd.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Alujević, B.: Pomorski peljar 1. Jadransko more, istočna obala, Hidrografski institut JRM, Split (više izdanja - od 1973. do danas).
  • Hodžić, M. (ured.): Zbornik Palagruža, jadranski dragulj, Matica Hrvatska Kaštela, Split, 1996., knj. 8, str. 396.

Izvori[uredi | uredi kôd]