Prijeđi na sadržaj

Glaukonit

Izvor: Wikipedija
Glaukonit

Općenito
KategorijaHidrotinjac
Kemijska formula
Identifikacija
BojaPlavo zelena, zelena, žuto zelena
Kristalni habitusElastični pločasti/platnasti ili u obliku zaobljenih peleta/agregata
Kristalni sustavMonoklinski kristalni sustav
KalavostSavršena [001]
LomMrvljiv
Mohsova tvrdoća2
SjajPrigušen - zemljan
Indeks lomanα = 1,590 – 1,612
nβ = 1,609 – 1,643
nγ = 1,610 – 1,644
Optička svojstvaBiaksijalna (-)
Dvolomδ = 0,020 – 0,032
PleokroizamX = žuto-zelena, zelena; Y = Z = dublje žuto, plavkasto zeleno
OgrebSvijetlo zelen
Specifična težina2,4 – 2,95
ProzirnostProziran do gotovo neproziran
Druga svojstvaOštro vezan agregat, drobljenje, radioaktivnost: jedva se može otkriti
Pigment zelena zemlja.

Glaukonit (prema grč. γλαυϰός: plavkastozelenkast) je magnezijsko-aluminijski hidrotinjac s prijelazima do seladonita.

Hidrotinjci

[uredi | uredi kôd]

Hidrotinjci je skupni naziv za vrlo sitne čestice (reda veličine glinenih čestica) koje su bitne sastavnice šejlova (glinenih škriljevca) i slične tinjcima (liskunima). Riječ je o filosilikatima koji se od tinjaca razlikuju manjom zamjenom silicija s aluminijem u tetraedrima. Moguće su interstratifikacije s montmorilonitom, kao i neuređenost u slaganju strukturnih slojeva. Među varijetetima se obično izdvajaju:

  • ilit, K1–1,5Al4(Si7–6,5Al1–1,5O20)(OH)4, kojim se često označava cijela skupina,
  • glaukonit, koji je magnezijsko-aluminijski hidrotinjac s prijelazima do seladonita, koji je gotovo bez aluminija.

Prijelazni se oblici često označavaju kao hidromuskorit, hidrobiotit, hidroparagonit i teško ih je točno okarakterizirati. Hidrotinjci su tipični produkti trošenja (izluživanja) primarnih silikata, ali postoje naznake nastanka i iz koloidnih otopina agradacijom.[1]

Zelena zemlja

[uredi | uredi kôd]

Zelena zemlja je pigment koji nastaje u prirodi raspadanjem augita, i ima je u velikim količinama oko talijanskog grada Verone, po kome se često naziva veronska zemlja. Svojstven je po hladnom, plavičasto zelenom tonu. Posjeduje svestranu otpornost. Kao uljana boja priprema se s većom količinom veziva, sporije suši, slabe je pokrivne moći a osušeni premaz je mek i elastičan. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Radi intenziviranja obojenosti, zelenoj zemlji se dodaju kromov oksid ili kromov hidroksid.[2]

Zelena zemlja, poznata i kao terra verde ili veronska zelena, je anorganski pigment dobiven iz minerala seladonita i glaukonita.[3][4][5] Njegova kemijska formula je K[(Al, FeIII), (FeII, Mg](AlSi3,Si4)010(OH)2.[6]

Zelena zemlja koju su prvi koristili stari Rimljani otkrivena je na zidnim slikama Pompeja i Dura-Europosa.[7][8] Renesansni slikar i pisac Cennino Cennini tvrdio je da se "drevni nikada nisu pozlatili, osim ovim zelenim" koja se koristila kao podloga. U srednjem vijeku, jedna od njegovih najpoznatijih primjena bila je premazivanje boje tonova tijela.

Visokokvalitetna ležišta mogu se naći u Engleskoj, Francuskoj, Cipru, Njemačkoj i u Monte Baldu kod Verone u Italiji. Boja se kreće od neutralne žute zelene do svijetlo zelenkaste do tamno mat maslinasto zelene.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. hidrotinjci, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 24. 8. 2020.
  2. "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [2], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.
  3. Green earth Colourlex. Retrieved August 29, 2016.
  4. Green earthArhivirana inačica izvorne stranice od 18. listopada 2008. (Wayback Machine). Pigments through the Ages. www.webexhibits.com. Retrieved August 29, 2016.
  5. St. Clair, Kassia. 2016. The Secret Lives of Colour. John Murray. London. str. 224–226. ISBN 9781473630819. OCLC 936144129
  6. Common Medieval Pigments. d-scholarship.pitt.edu. Retrieved August 29, 2016.
  7. Varichon, Anne. 2000. Couleurs – pigments et teintures dans les mains des peuples. Seuil. str. 210–211. ISBN 978-2-02084697-4
  8. Terre Verte. https://www.library.cornell.edu/preservation/paper/4PigAtlasWestern1.pdf. Retrieved August 30, 2016.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Glaukonit