Hrvatski književni jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Hrvatski književni jezik funkcionalni je stil hrvatskoga standardnog jezika. Književni jezik za razliku od standardnog jezika, upotrebljava i nestandardne i supstandardne idiome.[1] Hrvatski književni jezik nastao je prije jezičnog standarda ("nadređen je hrvatskome standardnom jeziku po dijakroniji"), začetci mu sežu u 9. ili 10. stoljeće.

Povijest uporabe pojma hrvatski književni jezik[uredi VE | uredi]

Povijest hrvatskoga jezika duga je i složena, u novom vijeku rabljeni su nazivi hrvatski jezik, ilirski, slavenski, slovinski, hrvatski ili srpski, hrvatskosrpski, naš jezik pa čak i hrvatskosrpskoslovenski kraće ili dulje vrijeme. Iz političkih razloga bilo je oportuno jezik nazivati zajedničkim i promicati nepostojeću jedinstvenost hrvatskoga i srpskoga jezika, ili barem isticati genetsku srodnost rabeći isključivo dvoimeni naziv. O pritiscima na jezikoslovce Dalibor Brozović piše: U sedamdesetim godinama, kada je 1978. objavljen navedeni rad, bilo je veoma teško i nezahvalno raditi u kroatistici (i slavistici i lingvistici uopće), morala se vagati svaka riječ - može li ipak nekako proći u javnosti ili ne.[2]

Radoslav Katičić parafrazira Brozovića u predgovoru knjizi "Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda":[3]

Wikicitati „...Ali je isto tako činjenica da ti govori, govori Hrvata, svi pripadaju cjelini jezične izražajnosti koja je oblikovana izgradnjom književnoga jezika i njegovom standardizacijom, koja kao izraz jezičnoga vrijednosnog opredjeljenja nosi sva obilježja posebnoga i vlastitog, jasno prepoznatljivoga južnoslavenskog jezika, upravo hrvatskoga. No kako god je to nedvojbeno tako, govorio je dalje Brozović, malo je u nas, a i u svijetu, onih koji su pripravni bez agresivne reakcije, otvorene ili nešto prigušene, makar samo i čuti obje te istine, a kamo li izgovoriti ih obje kao pozitivno utvrdive činjenice, što one obje ipak nedvojbeno jesu. Žele slušati i govoriti samo jednu od njih.”
()

Tako je tekst 5. amandmana na Ustav Socijalističke Republika Hrvatske, objavljen 6. ožujka 1972. godine glasio ovako: U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski... U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj autentični su tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih općih akata koji se objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.,[4] čime se uvodi naziv "hrvatski književni jezik" za ono što danas zovemo hrvatski standardni jezik. Poslije 1990. godine nema više političkoga pritiska u Hrvatskoj na naziv jezika, danas su pojmovi hrvatski jezik, hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik općepoznati i prihvaćeni.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dalibor Brozović, Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 15
  2. Dalibor Brozović, Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 7
  3. Dalibor Brozović, Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 12-13
  4. Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 43