Insei

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Insei (jap. kanji 院政 hiragana いんせい ), sustav klaustrirane vladavine, u doslovnom prijevodu s japanskog "samostanska uprava", osobit oblik vlade u Japanu tijekom razdoblja Heiana. Ovo je bio dvokraki sustav, u kojem je car abdicirao, ali i dalje zadržao moć i utjecaj. Umirovljeni carevi koji su se povukli živjeti u samostanima (in) nastavili su djelovati tako da bi činili protutežu utjecaju sekkana (regenata) iz seishija (klana) Fujiware i ratničke klase.[1] Istovremeno je naslovni car, izabrani nasljednik bivšeg cara, ispunjavao sve ceremonijalne uloge i formalne dužnosti u monarhiji.

Umirovljene careve nazivali su daijō tennō ili dajō tennō (太上天皇) ili skraćeno jōkō (上皇). Umirovljeni car koji je ušao u budističku redovničku zajednicu postao je klaustrirani car (japanski daijō hōō, daijō hō , kanji 太上法皇, hiragana だいじょうほうおう , だじょうほうおう).

Bilo je umirovljenih careva, uključujući i klaustriranih prije i poslije razdoblja Heiana, ali načelo klaustrirane vladavine kao sustava obično se odnosi na praksu koju je uveo car Shirakawa 1086. godine[2] koji su nastavili njegovi nasljednici sve do uspona šogunata Kamakure 1192. godine.[1] Carski pokušaj izmicanja od vlastodrštva seishija Fujiware i ratničke klase odolijevao je do nakon Genpejskog rata. Tad je načet carski dvor u Kyotu i insei kao sustav vladavine. Od 1185. šogunatski sustav nagrizao je prethodne sustave vladavine, kad je Minamoto no Yoritomo uspostavio bakufu i moć u rukama šoguna kao nasljednu.

Zakonik ritsuryōa dopuštao je umirovljenim carevima vršiti nekakvu ograničenu vlast. Postoje primjeri takvih kao što su carica Jitō, car Shōmu i car Uda u 7., 8. i 9. stoljeću respektivno.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Nussbaum, Louis-Frédéric. (2005). "Insei" in Japan Encyclopedia, str. 391. na Google knjigama (eng.)
  2. Ponsonby-Fane, Richard. (1959). The Imperial House of Japan, str. 257-258.(eng.)