Isa Boletini

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Isa Boletini 1914. godine

Isa Boletini (srp. Иса Бољетинац; Boljetin kod Kosovske Mitrovice, 15. siječnja 1864. - Podgorica, 23. siječnja 1916.), bio je albanski preporoditelj, narodni heroj, izvanredni domoljub, popularni strateg, vodeći organizator oslobodilačkog gerilskog pokreta narodnog jedinstva protiv Turske, Srbije i Crne Gore. Zajedno s Idrizom Seferijem bio dvojac koji se pretvorio u mit na kosovskim planinama. Iako je bio nepismen, pratila ga je reputacija hrabrosti.

Isa Boletini je rođen u selu Boljetinu kod Kosovske Mitrovice u Osmanskom Carstvu.[1] Isini porodica se preselila u Boljetin iz sela Istinića kod Dečana, zbog krvne osvete (alb. gjakmarrja), a podrijetlo vode od plemena Shala iz sjeverne Albanije. Promjenili su prezime u Boletini ("od Boljetina, Boljetinski"). Isa je bio nepismen.[2] Shale su bile najsiromašnije albansko pleme s malim izuzetkom od oko 400 obitelji koje su živjele u Istiniću.[3] Pleme Shala je bilo u sukobu sa plemenom Gashijima sve dok nisu postigli mir u kolovozu 1879. godine, na osnovi sultanove zapovijedi.[4]

Sa samo 14 godina pridružio se Prizrenskoj ligi. Bilo je to 1878. godine. Kad su osmanske vlasti poslale ekspedicijski korpus za likvidaciju Lige, albanske su se snage sukobile s njima kod Slivova 21. travnja 1881. godine, a Boletini je sudjelovao u toj bitci. Poduprio je Haxhija Zekena i ostale domoljube kad su osnovali Pećku ligu (Lidhja e Pejës) (1899.-1900.). Zbog sukoba s turskim vlastima, deportiran je 1902. godine s rodnog Kosova u Carigrad. Ondje je bio prisiljen ostati sve do 1906. godine. Nekoliko godina poslije opet se dao u gerilsku aktivnost. Od 1910. opet vodi akcije malog rata protiv Turaka. Poslije je neko vrijeme boravio u Crnoj Gori na Cetinju gdje je bio počasni gost kralja Nikole. Zajedno su planirali zajednički ustanak Malisora na sjeveru Albanije i drugih Albanaca na Kosovu proljeća 1911. godine.

Od 1908. do 1912. bio je kosovskim zastupnikom u Osmanskom parlamentu. Za vrijeme narodnih ustanaka protiv Osmanskog Carstva 1912. koji su zahvatili sve zemlje gdje su živjeli Albanci, albanski su domoljubi odlučili uspostaviti neovisnu državu.

Trebao je nazočiti 1912. narodnoj skupštini u Valoni, održanoj u kući Džemil-bega, na kojoj su nazočili predstavnici iz svih oblasti (Očevi osnivači, Baballaret e kombit) u kojima žive Albanci,[5] na kojoj je 28. studenoga 1912. Albanija proglašena neovisnom državom. [6]

Bio je zaštitnikom valonske vlade. Poslije je bio dijelom albanskog izaslanstva na Londonske konferencije (1913.) zajedno s albanskim šefom države Ismailom Qemalijem. Albansko je izaslanstvo zahtijevalo Kosovo unutar novoosnovane države Albanije, novelesilesu mu dale samo trećinu zahtijevanog.

Za ustanka muslimanskih seljaka u Albaniji protiv režima Vilima Wiedskog lipnja 1914. godine, Isa Boletini i njegovi ljudi, uglavnom s Kosova, pridružili su se međunarodnoj žandarmeriji Kneževine Albanije.[7] Rečena žandarmerija bila je uspostavljena odlukama šestorice veleposlanika velesila koje su sudjelovale na londonskoj mirovnoj konferenciji. Većinu članova ove vojne misije činili su Nizozemci, pa se zato također zvala Nizozemskom vojnom misijom; poslije su ih nadomjestili časnici iz Austro-Ugarske i Njemačke koji su stigli u Drač 4. srpnja 1914. godine.[8]

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Boletini je sudjelovao u kačačkim gerilskimborbama protiv Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, a poslije protiv Austro-Ugarske i Bugarske.[9]

Njega i nekoliko najbližih rođaka ubile su crnogorske snage Radomira Vešovića 23. siječnja 1916. godine, osumnjičen da je u dosluhu sa Austrijancima [10] koji su namjeravali zauzeti crnogorski grad Podgoricu za vrijeme austro-ugarskog nadora.

Njegov sin Bujazit je tijekom Drugog svetskog rata sudjelovao u borbama protiv pripadnika četničkih postrojba na teritoriju Novog Pazara.[11]

Isa Boletini je svoj život i život svoje obitelji povezao sa sudbinom svoje domovine. Ljubav i odanost domovini pamte se po ovim riječima "Dobro sam kad je Albanija dobro." (“Unë jam mirë kur asht mirë Shqipnia”). Bio je poznat što je uvijek nosio tradicionalu albansku bijelu kapicu (qeleshe) i narodnu nošnju.

2010. ga je postumno odlikovao kosovski predsjednik Fatmir Sejdiu najvišim kosovskim ordenom, odličjem Heroja Kosova. Tom su prigodom još odlikovani Azem Galica, Šota Galica, Hasan Prishtina i Bajram Curri.[12]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Elsie 2012, str. 46.
  2. Hötzendorf, Graf Franz Conrad von (1922). Aus meiner Dienstzeit, 1906-1918 (na nje.).
  3. Branislav Đ. Nušić (1966.). Sabrana dela (na srp.), NIP "Jež,". Pristupljeno 28. lipnja 2017.. “Šaljani su najsirotnije pleme u celoj Arbaniji, od kojih u bogatstvu jedva čine neki mali izuzetak četiri stotine kuća Šaljana koji naseljavaju selo Istiniće kod Dečana.”
  4. Đorđe Mikić (1988.). Društvene i ekonomske prilike kosovskih Srba u XIX i početkom XX veka (na srp.), Srpska akademija nauka i umetnosti. Pristupljeno 28. lipnja 2017..
  5. Robert Elsi, Tekstovi i dokumenti o albanskoj povijesti, objavljeno na stranici o albanskoj povijesti
  6. Historia e Popullit Shqiptar II (Povijest albanskog naroda II), Priština, 1968., str. 352.
  7. Elsie, Robert. Albania under prince Wied. Arhivirano s izvorne stranice na January 25, 2011. pristupljeno January 25, 2011 “... mostly volunteers from Kosova under their leader Isa Boletini”
  8. Elsie, Robert. Albania under prince Wied. Arhivirano s izvorne stranice na January 25, 2011. pristupljeno January 25, 2011 “Dutch officers ... were gradually replaced by... German and Austrian officers who arrived in Durrës on 4 July”
  9. Robert Elsie, Historical dictionary of Kosova, Azem Galica
  10. Enciklopedija Jugoslavije JLZ Zagreb 1982. tom 2 str 54.
  11. HADZIAHMETOVIĆ, Aćif ef.. Izvor: Harun Crnovršanin i Nuro Sadikoviæ \"Sinovi Sandžaka
  12. EVIDENCE OF THE DECORATED BY PRESIDENT FATMIR SEJDIU (2006 – 2010). pristupljeno 30. 6. 2017

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Skënder Luarasi: Isa Boletini, Tirana 1972. (alb.)
  • Fatmira Musaj: Isa Boletini. 1864-1916, Tirana 1987. (alb.)
  • Isa Boletini dhe koha e tij / red. Fehmi Rexhepi, Prishtinë 1998. (alb.)