Prijeđi na sadržaj

Ismaila Al-Faruqija

Izvor: Wikipedija

Ismaʻīl Rājī al-Fārūqī (1. siječnja 1921 – 27. svibnja 1986) bio je palestinsko-američki filozof poznat po svojim doprinosima islamskim studijama i međuvjerskom dijalogu. Proveo je nekoliko godina na Sveučilištu Al-Azhar u Kairu i predavao na sveučilištima u Sjevernoj Americi, uključujući Sveučilište McGill u Montrealu, Kanadi. Al-Faruqi je bio profesor religije na Sveučilištu Temple, gdje je osnovao i vodio program Islamskih studija. Također je osnovao Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT). Al-Faruqi je autor više od 100 članaka i 25 knjiga, uključujući Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas i Al-Tawhid: Its Implications For Thought And Life.

Rani život i obrazovanje[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqi je rođen u Jaffi, tada pod britanskim mandatom Palestine.[1] Njegov otac, 'Abd al-Huda al-Faruqi, bio je islamski sudija (kadi). Al-Faruqi je svoje rano vjersko obrazovanje stekao kod kuće i u lokalnoj džamiji. Godine 1936. počeo je pohađati francuski dominikanski Collège des Frères de Jaffa.

Godine 1942. imenovan je matičarem zadruga pod vladom britanskog mandata u Jeruzalemu. Godine 1945. postao je okružni guverner Galileje. Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948. godine, al-Faruqi je emigrirao u Bejrut, Liban, gdje je studirao na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Kasnije se upisao na Sveučilište Indiana, gdje je 1949. stekao magisterij iz filozofije s radom pod naslovom The Ethics of Reason and the Ethics of Life (Kantian and Nietzschean Ethics).[2]

U svom magistarskom radu, al-Faruqi je proučavao etiku Immanuela Kanta i Friedricha Nietzschea. Nakon toga je stekao drugi magisterij iz filozofije na Sveučilištu Harvard 1951. godine i doktorirao radom pod naslovom On Justifying the Good na Sveučilištu Indiana 1952. godine.[3] U svojem doktorskom radu, al-Faruqi je tvrdio da su vrijednosti apsolutne, samoegzistentne esencije koje se poznaju a priori kroz emocionalnu intuiciju. Svoje teorije temeljio je na Maxu Scheleru i njegovoj uporabi fenomenologije te studijama Nicolaja Hartmanna o etici.[4][5]

Njegova istraživanja dovela su ga na zaključak da odsustvo transcendentne osnove vodi u moralni relativizam, što ga je potaknulo na ponovno razmatranje svog islamskog naslijeđa. U roku od šest godina nakon dolaska u Sjedinjene Američke Države, prepoznao je potrebu za dubljim proučavanjem islama, što ga je dovelo do studija na Sveučilištu Al-Azhar u Egiptu. Do trenutka kad je napustio Sjedinjene Američke Države, razvio je nova pitanja o moralnim obavezama i nastojao integrirati svoje intelektualne težnje sa svojim islamskim identitetom.[6]

Akademska karijera[uredi | uredi kôd]

Godine 1958. al-Faruqi je dobio pozivnu stipendiju na Fakultetu za teologiju Sveučilišta McGill. Živio je u Ville St. Laurentu i pridružio se Institutu za islamske studije Sveučilišta McGill na poziv njegovog osnivača, Wilfreda Cantwella Smitha. Od 1958. do 1961. predavao je zajedno sa Smithom i bio poznat po svom dinamičnom i originalnom pristupu islamskoj misli.[7] Tijekom svog mandata, proučavao je kršćansku teologiju i judaizam te se upoznao s pakistanskim filozofom Fazlurom Rahmanom. Godine 1961. Rahman je dogovorio dvogodišnje imenovanje za al-Faruqija u Centralnom institutu za islamska istraživanja u Karachiju, Pakistan, kako bi ga izložio različitim muslimanskim kulturama. Al-Faruqi je radio kao gostujući profesor tamo od 1961. do 1963. godine.[8]

Godine 1964. al-Faruqi se vratio u Sjedinjene Američke Države i radio kao gostujući profesor na Fakultetu za teologiju Sveučlišta u Chicagu te kao izvanredni profesor na Sveučilištu Syracuse. Godine 1968. pridružio se Sveučilištu Temple kao profesor religije, gdje je osnovao Program islamskih studija i zadržao tu poziciju sve do svoje smrti 1986. godine.[9] Tijekom svog mandata na Sveučilištu Temple, al-Faruqi je mentorirao mnoge studente, uključujući svog prvog doktoranda, Johna Esposita.[10][11]

U ožujku 1977. al-Faruqi je odigrao značajnu ulogu na Prvoj svjetskoj konferenciji o muslimanskom obrazovanju u Meki. Na ovoj konferenciji sudjelovali su Muhammad Kamal Hassan, Syed Muhammad Naquib al-Attas, i [[Syed Ali Ashraf ]], među ostalima. Konferencija je postavila temelje za osnivanje islamskih sveučilišta u Dhaki, Islamabadu, Kuala Lumpuru, Kampali i Nigeru. Al-Faruqi je bio ključan u raspravama i razvoju akcijskih planova konferencije.[12]

Filozofija i misao[uredi | uredi kôd]

Rana misao: Arabizam[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqi se u početku intelektualno usredotočio na urubah (arabizam). Tvrdio je da je urubah središnji identitet i skup vrijednosti koji ujedinjuju sve muslimane u jednu zajednicu vjernika (ummah). Al-Faruqi je vjerovao da je arapski, kao jezik Kur'ana, bitan za potpuno razumijevanje islamske koncepcije svijeta. Tvrdio je da je urubah neodvojiva od muslimanskog identiteta, obuhvaćajući i jezičnu i vjersku dimenziju.[13]

Al-Faruqi je također naglašavao koncept tawhid kao središnji element arapske vjerske svijesti, koji je pronašao u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Ova ideja isticala je zajednički tok monoteističkih vjerovanja među ovim religijama, ukorijenjen u arapskoj kulturi i jeziku.[14] Vjerovao je da su islam i monoteizam darovi arapske svijesti čovječanstvu, što je bilo suprotno rasno zasnovanom nacionalizmu modernog doba.[15]

Ovaj stav su neki znanstvenici kritizirali zbog njegove percepcije esencijalističkog i arabocentričnog pristupa. Kritičari, uključujući ne-arapske muslimanske intelektualce, osporavali su njegovu tvrdnju da je arapski jedina jezična struktura prikladna za islamsku misao. Al-Faruqijevo vrijeme u Pakistanu, gdje je bio izložen raznolikim muslimanskim kulturama, nije bitno promijenilo njegove arabocentrične poglede u početku.[16]

Prijelaz na islamizam[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqijevi pogledi značajno su se razvili nakon preseljenja u Sjedinjene Američke Države. Njegovo uključivanje u Muslimansko studentsko udruženje (MSA) na Sveučilištu Temple upoznalo ga je s raznolikom grupom muslimanskih studenata iz različitih kulturnih sredina. Ova izloženost dovela ga je do ponovnog razmatranja njegovog ranijeg fokusa na arabizam.[17] Počeo je davati prioritet širem islamskom identitetu nad arapskim nacionalizmom, navodeći, "Do prije nekoliko mjeseci, bio sam Palestinac, Arap i musliman. Sada sam musliman koji je i slučajno Arap iz Palestine."​[18] Razmišljajući dalje o svom identitetu, al-Faruqi je primijetio, "Pitao sam se: Tko sam ja? Palestinac, filozof, liberalni humanist? Moj odgovor je bio: Ja sam musliman."​[19]

Ova promjena također je bila pod utjecajem njegovog angažmana u međuvjerskom dijalogu, gdje je počeo uviđati važnost jedinstvenog islamskog identiteta za poticanje smislenih razgovora s nemuslimanima. Al-Faruqijeva uključenost u MSA i njegovi susreti s raznolikim muslimanskim kulturama u Sjedinjenim Američkim Državama dodatno su učvrstili njegov širi islamski identitet nad njegovim ranijim arabo-centričnim pogledima.[20]

Meta-religija[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqi je nastojao uspostaviti metareligijske principe temeljene na razumu kako bi procijenio religije prema univerzalnim standardima, a ne jedna protiv druge. Ova ambiciozna zadaća imala je za cilj pronaći zajednički jezik za razumijevanje i suradnju među različitim vjerama. Predložio je nekoliko vodećih principa za dijalog, uključujući da je sav dijalog podložan kritici, komunikacija mora poštovati zakone unutarnje i vanjske koherentnosti, dijalog treba odgovarati stvarnosti i biti slobodan od "kanonskih figuracija", te fokus na etička pitanja umjesto na teološke rasprave.[21]

Al-Faruqi je vjerovao da metareligijski dijalog može poslužiti kao sredstvo za postizanje međusobnog razumijevanja i poštovanja među različitim vjerskim zajednicama, pomažući premostiti jaz stvoren doktrinarnim razlikama. Njegov fokus na etiku nad teologijom bio je namijenjen olakšavanju konstruktivnijih i manje spornih međuvjerskih susreta.[22]

Holističko znanje[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqi je značajno doprinio razvoju koncepta holističkog znanja, izražavajući zabrinutost zbog sekularizacije znanja u muslimanskim društvima. Raspravljao je o "malaisu ummeta" i tvrdio da korištenje zapadnih sekularnih alata i metoda dovodi do diskonekcije s ekološkim i društvenim stvarnostima muslimanskih nacija, često zanemarujući kršenja islamske etike.[23] Naglašavao je važnost integracije islamskih principa s modernim znanjem kako bi se odgovorilo na suvremene izazove i održala etička cjelovitost ummeta.[24]

Al-Faruqijevi kasniji intelektualni napori usmjereni su na islamizaciju znanja. Nastojao je uskladiti islamske principe sa suvremenim akademskim disciplinama, zagovarajući holističku integraciju vjere i razuma.[25] Njegov rad u ovom području kulminirao je osnivanjem IIIT-a, koji je imao za cilj razviti islamsku epistemologiju i metodologiju za različita područja studija.[26]

Al-Faruqi je naglasio potrebu za integracijom islamskog znanja s modernim znanostima. Vjerovao je u razvoj jedinstvenog islamskog kurikuluma koji bi uključivao suvremene discipline, dok bi ih utemeljio u islamskoj misli.[27] Njegov pristup uključivao je sustavni proces identificiranja i eliminacije elemenata nespojivih s islamskim principima te integraciju islamskih vrijednosti u različite akademske discipline.[28]

Snažno fokusirajući se na obrazovnu reformu, Al-Faruqi je zagovarao stvaranje sveobuhvatnih kurikuluma i akademskih institucija koje kombiniraju islamske i moderne znanosti.[29] Ovaj pristup imao je za cilj proizvesti znanstvenike sposobne za rješavanje suvremenih izazova iz islamske perspektive. Al-Faruqi je također naglašavao važnost razvoja kurikuluma, praktičnih strategija za sprovedbu i holistički pristup reformiranju cijelog obrazovnog sustava.[30]

Pogledi na cionizam[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqi je bio oštar kritičar cionizma, smatrajući ga nespojivim s judaizmom zbog njegovog nacionalističkog ideologije.[31] Tvrdio je da nepravde izazvane cionizmom zahtijevaju njegovo demontiranje. Predložio je da bivši izraelski Židovi koji se odreknu cionizma mogu živjeti kao "umetska zajednica" unutar muslimanskog svijeta, pridržavajući se židovskog zakona kako ga tumače rabinski sudovi unutar islamskog okvira.[32] Ovaj stav naglašavao je njegovu predanost viziji pravde ukorijenjene u islamskim principima.[33][34]

Znanstvena dostignuća[uredi | uredi kôd]

Godine 1980. al-Faruqi je suosnovao Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT) s Tahaom Jabir Alalwanijem, Abdulom Hamidom AbuSulaymanom i Anwarom Ibrahimom.

Al-Faruqi je doprinio islamskim studijama kroz svoje obimne spise i angažman u akademskim i međuvjerskim organizacijama. Autor je više od 100 članaka u znanstvenim časopisima i magazinima te 25 knjiga, uključujući Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas (1968), Islam and the Problem of Israel (1980) i Al-Tawhid: Its Implications For Thought And Life (1982). Bio je uključen u osnivanje Grupe za islamske studije Američke akademije religije i služio je kao njen predsjednik deset godina. Također je obnašao pozicije poput potpredsjednika Interreligijskog mirovnog kolokvija i predsjednika Američkog islamskog koledža u Chicagu.[35]

Al-Faruqi je predložio koncept tawhid (monoteizam) kao ujedinjujući princip u islamskoj misli, naglašavajući njegovu relevantnost u različitim aspektima života, uključujući etiku, politiku i obrazovanje. Njegova inicijativa "islamizacije znanja" imala je za cilj integraciju islamskih principa sa suvremenim akademskim disciplinama, promičući holističku integraciju vjere i razuma.[36] U IIIT-u, njegov rad uključivao je stvaranje okvira za islamsku epistemologiju, uključujući razvoj kurikuluma i istraživačkih metodologija temeljenih na islamskoj misli. Ova inicijativa imala je za cilj odgovoriti na izazove sekularizacije i angažirati se s intelektualnom tradicijom islama.[37]

Prema Ibrahimu Kalinu, al-Faruqijeva "islamizacija znanja" prvenstveno je ciljala na humanističke znanosti, isključujući modernu znanstvenu spoznaju, što je dovelo do sociološkog fokusa u islamskom znanju i zanemarivanja sekularizirajućeg učinka moderne znanosti.[38]

Al-Faruqi je također bio uključen u međuvjerski dijalog, promičući međusobno razumijevanje i suradnju među različitim vjerskim zajednicama. Njegovi napori imali su za cilj stvoriti globalno okruženje mira i poštovanja, naglašavajući zajedničke točke između islama, kršćanstva i judaizma.[39]

Suvremena relevantnost[uredi | uredi kôd]

Al-Faruqijeve ideje o islamizaciji znanja i dalje imaju uticaj na suvremenu islamsku misao. Njegovo naglašavanje integracije islamskih principa sa suvremenim akademskim disciplinama ostaje relevantno za naučnike i edukatore koji nastoje uskladiti vjeru i razum. Njegov rad često se citira na akademskim konferencijama i u publikacijama o islamskoj misli i obrazovanju.[40][41][42]

Al-Faruqijev doprinos međuvjerskom dijalogu također je široko prepoznat. Njegovi napori u promicanju međusobnog razumijevanja i suradnje među različitim vjerskim zajednicama zabilježeni su u nekoliko znanstvenih radova. Njegov pristup međuvjerskom dijalogu, koji je naglašavao zajedničke točke između islama, kršćanstva i judaizma, smatra se važnim doprinosom u stvaranju globalnog okruženja mira i poštovanja.[43][44]

Njegov doprinos muslimanskoj zajednici u Montrealu i njegov utjecaj na islamsko znanje prepoznati su posthumno.[45]

Smrt[uredi | uredi kôd]

U svibnju 1986. al-Faruqi i njegova supruga ubijeni su u njihovoj kući u Wyncoteu, Pennsylvania, od strane Josepha Louisa Younga, također poznatog kao Yusuf Ali. Young je priznao zločin, osuđen je na smrt i umro je u zatvoru prirodnom smrću 1996. godine.[46][47][48] Napad je također ostavio njihovu kćer, Anmar al-Zein, teško ozlijeđenu, ali je preživjela nakon opsežnog medicinskog liječenja. Postoje različite teorije o motivima iza ubojstava, uključujući neuspjeli pokušaj pljačke i politički motivirano ubojstvo.[49][50][51][52]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Imtiyaz Yusuf, ur. 2021. Essential Writings: Ismail Al Faruqi. IBT Books. Kuala Lumpur. str. 3
  2. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji. 1949. The Ethics of Reason and the Ethics of Life (Kantian and Nietzschean Ethics) (Master's thesis). Indiana University. Bloomington.
  3. ↑ Al-Faruqi, Isma'il. 1952. On Justifying the Good (PhD thesis). Indiana University. Bloomington.
  4. ↑ Scheler, Max. 1960. On the Eternal Man. Prijevod: Bernard Noble. SCM Press. London.
  5. ↑ Scheler, Max. 1961. Man's Place in Nature. Beacon Press. Boston.
  6. ↑ Fletcher, Charles. 2014. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. I.B.Tauris. United Kingdom. str. 34
  7. ↑ Balfour, Clair. 31. srpnja 1986. Islamic scholar slain in U.S. was figure in Montreal. The Gazette. Montreal
  8. ↑ Imtiyaz Yusuf, ur. 2021. Essential Writings: Ismail Al Faruqi. IBT Books. Kuala Lumpur. str. 4
  9. ↑ Fletcher, Charles. 2014. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. I.B.Tauris. United Kingdom.
  10. ↑ Quraishi, M. Tariq. 1986. Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications. str. 9
  11. ↑ Editorial. The American Journal of Islamic Social Sciences. 28 (3): ii–xii. 2011
  12. ↑ Editorial. The American Journal of Islamic Social Sciences. 28 (3): ii–xii. 2011
  13. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. 1962. 'Urubah and Religion: An Analysis of the Dominant Ideas of Arabism and of Islam as Its Heights Moment of Consciousness. On Arabism. 1. Djambatan. Amsterdam.
  14. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. 1962. 'Urubah and Religion: An Analysis of the Dominant Ideas of Arabism and of Islam as Its Heights Moment of Consciousness. On Arabism. 1. Djambatan. Amsterdam.
  15. ↑ Bakar, Osman. 2005. Strum, Philippa (ur.). The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia. Woodrow Wilson International Center for Scholars. str. 96–97. ISBN 1-933549-98-X
  16. ↑ Fletcher, Charles D. 2015. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. I.B. Tauris. London. str. 35–37
  17. ↑ Ba-Yunus, Ilyas. 1988. Al Faruqi and Beyond: Future Directions in Islamization of Knowledge. The American Journal of Islamic Social Sciences. 5 (1): 14
  18. ↑ Ba-Yunus, Ilyas. 1988. Al Faruqi and Beyond: Future Directions in Islamization of Knowledge. The American Journal of Islamic Social Sciences. 5 (1): 14
  19. ↑ Quraishi, M. Tariq. 1986. Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications. str. 9
  20. ↑ Fletcher, Charles D. 2015. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. I.B. Tauris. London. str. 35–37
  21. ↑ Fletcher, Charles D. 2015. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. I.B. Tauris. London. str. 43–45
  22. ↑ Fletcher, Charles D. 2015. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. I.B. Tauris. London. str. 46–48
  23. ↑ Ahsan, Muhammad Amimul. 2013. Islamization of Knowledge: An Agenda for Muslim Intellectuals. Global Journal of Management and Business Research Administration and Management. 13 (10)
  24. ↑ Bakar, Osman. 2005. Strum, Philippa (ur.). The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia. Woodrow Wilson International Center for Scholars. str. 96–97. ISBN 1-933549-98-X
  25. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji. 1982. Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT
  26. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji. 1982. Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT
  27. ↑ Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron. 2000. Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi. Intellectual Discourse. 8 (1): 19–45
  28. ↑ Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron. 2000. Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi. Intellectual Discourse. 8 (1): 19–45
  29. ↑ Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron. 2000. Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi. Intellectual Discourse. 8 (1): 19–45
  30. ↑ Fletcher, Charles D. 2015. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. I.B. Tauris. London. str. 151–152
  31. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. 1980. Islam and the Problem of Israel. The Islamic Council of Europe. London.
  32. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. 1980. Islam and the Problem of Israel. The Islamic Council of Europe. London.
  33. ↑ Fletcher, Charles D. 2015. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. I.B. Tauris. London. str. 152
  34. ↑ Ismail R. al-Faruqi, "Islam and Zionism," in John L. Esposito, ed., Voices of Resurgent Islam (New York: Oxford University Press, 1983), 265.
  35. ↑ Fletcher, Charles. 2014. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. I.B.Tauris. United Kingdom.
  36. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji. 1982. Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT
  37. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji. 1982. Islam: Source and Purpose of Knowledge: Proceedings and Selected Papers of Second Conference on Islamization of Knowledge. IIIT
  38. ↑ Kalin, Ibrahim. 2002. God, Life and the Cosmos. Ashgate. str. 60–61. Ismail al-Faruqi’s work known under the rubric of 'Islamization of knowledge' is a good example of how the idea of method or methodology ('manhaj' and 'manhajiyyah', the Arabic equivalents of method and methodology, which are the most popular words of the proponents of this view) can obscure deeper philosophical issues involved in the current discussions of science. Even though al-Faruqi’s project was proposed to Islamize the existing forms of knowledge imported from the West, his focus was exclusively on the humanities, leaving scientific knowledge virtually untouched. This was probably due to his conviction that the body of knowledge generated by modern natural sciences is neutral and as such requires no special attention. Thus, al-Faruqi’s work and that of IIIT after his death concentrated on the social sciences and education. This had two important consequences. First, al-Faruqi’s important work on Islamization provided his followers with a framework in which knowledge (ilm) came to be equated with social disciplines, thus ending up in a kind of sociologism. The prototype of al-Faruqi’s project is, we may say, the modern social scientist entrusted as arbiter of the traditional Alim. Second, the exclusion of modern scientific knowledge from the scope of Islamization has led to negligent attitudes, to say the least, toward the secularizing effect of the modern scientific worldview. This leaves the Muslim social scientists, the ideal-types of the Islamization program, with no clue as to how to deal with the questions that modern scientific knowledge poses. Furthermore, to take the philosophical foundations of modern, natural sciences for granted is tantamount to reinforcing the dichotomy between the natural and human sciences, a dichotomy whose consequences continue to pose serious challenges to the validity of the forms of knowledge outside the domain of modern physical sciences.
  39. ↑ Yusuf, Imtiyaz. 2012. Islam and Knowledge: Al Faruqi's Concept of Religion in Islamic Thought. I. B. Tauris. London.
  40. ↑ Bakar, Osman. 2005. Strum, Philippa (ur.). The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia. Muslims in the United States: Identity, Influence, Innovation. Woodrow Wilson International Center for Scholars: 96–97. ISBN 1-933549-98-X
  41. ↑ Yusof, Norazmi. 2015. Revisiting al-Faruqi's Islamization of Knowledge in the Context of Modern Islamic Thought. International Journal of Islamic Thought. 7 (1): 49–57. doi:10.24035/ijit.07.2015.005
  42. ↑ Shaikh, Saulat. 2015. Ismail al-Faruqi's Concept of the Islamization of Knowledge. Journal of Islamic Studies. 15 (3): 49–57
  43. ↑ Khan, Rahim. 2018. Al-Faruqi's Interfaith Dialogue and Its Contemporary Significance. Journal of Islamic Studies. 15 (3): 209–223
  44. ↑ Zain, Nurul. 2013. The Role of Ismail al-Faruqi in Interfaith Dialogue. Global Journal of Management and Business Research Administration and Management. 13 (10): 10–18
  45. ↑ Balfour, Clair. 31. srpnja 1986. Islamic scholar slain in U.S. was figure in Montreal. The Gazette. Montreal
  46. ↑ Black Muslim Charged in Slaying of Islamic Scholar and His Wife. The New York Times. 18. siječnja 1987.
  47. ↑ O'Bryan, Ruth. 8. srpnja 1987. Confession Details Stalking, Slaying Of Islamic Scholars. The Morning Call. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. srpnja 2018. Pristupljeno 13. svibnja 2018.
  48. ↑ Bell, Adam. 11. ožujka 1996. Inside the Capitol (Joseph Louis Young dies of natural causes on death row). The Patriot News
  49. ↑ Toth, Anthony B. Studeni 1986. Focus on Arabs and Islam. Washington Report on Middle East Affairs
  50. ↑ Fletcher, Charles. 2014. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. I.B.Tauris. United Kingdom.
  51. ↑ Assassination motive behind al-Faruqi killings. New Straits Times. Kuala Lumpur, Malaysia. 20. kolovoza 1986. Pristupljeno 22. lipnja 2024.
  52. ↑ Zionist backlash against Arab intellectuals. New Straits Times. Kuala Lumpur, Malaysia. 21. kolovoza 1986. Pristupljeno 22. lipnja 2024.

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

  • Quraishi, M. Tariq. 1986. Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications
  • Shafiq, Muhammad. 1994. Growth of Islamic Thought in North America: Focus on Isma'il Raji al Faruqi. Amana Publications. ISBN 0-915957-16-7
  • Yusuf, Imtiyaz. 2012. Islam and Knowledge: Al Faruqi's Concept of Religion in Islamic Thought. I. B. Tauris. London.
  • Fletcher, Charles. 2014. Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. I.B. Tauris. United Kingdom.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Ismail Faruqi Online Web stranica o životu i djelima dr. Ismaila al Faruqija

Vidi[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Ismaila Al-Faruqija
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Ismaila Al-Faruqija
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ismaila_Al-Faruqija&oldid=6990935"