Ivan Šimić

Ivan Šimić (Dragićina kraj Gruda, 1964.) je hrvatski poduzetnik, kolumnist, publicist i politički analitičar iz BiH.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1964. u Dragićini pored Gruda. U Grudama je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je u Splitu na FESB-u 1989. godine. Poslije studija vratio se u rodno mjesto. Kratko je radio u srednjoj školi u Grudama. Uoči rata u BiH, s prijateljima je pokrenuo lokalnu radijsku postaju. U to vrijeme objavljeni su i njegovi prvi radovi u mjesečniku Hrvatska gruda. Od 1994. do 2002. godine vodio je partnersku, a od 2002. vodi vlastitu malu informatičku tvrtku. Od 2006. do 2012. godine pisao je kolumnu za mostarski portal dnevnik.ba. U istom periodu u godišnjaku Ogranka Matice Hrvatske Grude Susreti objavio je nekoliko putopisa i jednu kratku ratnu priču. Neposredni povod za prvi tekst na mostarskom portalu u jesen 2006. bila je do tada neviđena prijevara na izborima za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U poslijeratnom vremenu b-h. Hrvati bili su pritisnuti i zastrašeni sudskim procesima za ratna događanja i pokušaj uspostave samouprave, nakon čega je njihova ionako neravnopravna ustavna pozicija još više urušena izmjenama Ustava i izbornih zakona, što je rezultiralo političkom apatijom i uspavanošću. Bosanskohercegovački su Hrvati te procese degradacije vlastitih prava gotovo nijemo promatrali, a Šimić je svojim tekstovima htio protresti javnost bh. Hrvata i vratiti nadu u dostižnost ideala stvarne nacionalne jednakopravnosti.

Citati[uredi | uredi kôd]

» Hillary se očekivano najviše zadržala na mojim stavovima o Bosni i Hercegovini. „Jednako nepovjerljiv i prema Sarajevu i prema Banjoj Luci“, napisala je na početku poduže analize. Ipak, kroz cijeli tekst prostim okom može se uočiti stanovito razumijevanje, gotovo simpatije za većinu mojih stavova. Hvala Bogu da su žene na čelu State Departmenta već drugi mandat (slično je, naime, o meni pisala i bivša državna tajnica Condoleezza Rice, što je također objavljeno na WikiLeaksu). «

» Da se na kraju malo poigramo socijalističkim radničkim credom: može se unitarističkim zanesenjacima činiti da su osmislili uspješan model za ostvarenje svojih ciljeva, ali ne mogu oni nikada toliko malo držati do ustavne i stvarne jednakopravnosti Hrvata u ovoj državi, koliko malo mi tu i takvu državu možemo voljeti. A država koju ne vole njezini ljudi, da joj je stotinu nakaradnih ustava i „međunarodnih zajednica“, osuđena je na propast.“ «

»Hrvati su vam baš neka čudna sorta. Tuđe nam sve dobro, a naše vlastito uvijek nekako nedostojno slave. Te rekla Hannah Arendt ovo, te rekao Max Weber ono, a nikad se nećemo pozvati na recimo Slavu Kukića i njegove genijalne socio-ekonomske analize. Donedavna nam se - prema istoj našoj pogrešnoj logici - talijanska ministrica Maria Rosaria Carfagna („Mara“, kako smo joj i mi često znali tepati) možda pričinja lijepa i privlačna, dok našu Lidiju Korać nepravedno doživljavamo kao socijalistički relikt. Onaj Škotlanđanin Sir John Boyd Orr primjerice, taj nobelovac, biolog i prvi glavni tajnik Organizacije za prehranu i poljoprivredu pri UN-u nam je svima vrhunski autoritet, a Jerko Ivanković Lijanović obična hercegovačka prehrambeno-poljoprivredna budala. Sam Franjo nam je Asiški skroman, ponizan i predan, svet uostalom, a njegovi sljedbenici fra Luka Markešić ili fra Petar Jeleč valjda nisu.«