Ivanka Novak

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Slika s vjenčanja, prosinac 1941.

Ivanka Škrabec-Novak (Hrovača, 1915. - Zamostec, 4. lipnja 1942.) bila je slovenska je učiteljica, žrtva komunističkog terora. U visokom stupnju trudnoće i unatoč njezinoj molbi da joj dopuste prije roditi dijete, partizani su ju ubili, a prethodno su ju natjerali da si sama iskopa grob.[1]

Obrazovanje i brak[uredi VE | uredi]

Kuća obitelji Škrabec

Ivanka Novak rođena je 1915. godine u uglednoj obitelji Škrabec. Njezin otac, Janez Škrabec, bio je nećak cijenjenog slovenskog franjevca i jezikoslovca Stanislava Škrabeca. Nakon studija kod uršulinki u Ljubljani, Ivanka je započela svoju nastavničku službu u Pišecama, a u jesen 1939. vratila se u rodnu Dolenjsku i postala učiteljica u Sodražici. Unatoč tome što je bila okružena većinom učiteljima liberalnoga svjetonazora, Ivanka se držala svojih uvjerenja i stavova te pritom prije rata nije imala problema s neistomišljenicima. U svoje slobodno vrijeme radila je s mladima u obrazovnim i vjerskim društvima. U prosincu 1941., nekoliko mjeseci nakon talijanske i njemačke okupacije Slovenije, Ivanka Škrabec udala se u Ljubljani za Franca Novaka, katoličkog odgajatelja, profesora kemije i izbjeglicom iz područja koje su okupirali nacisti u Gorenjskoj regiji. Vjenčao ih je Lambert Ehrlich. Nakon braka, mladi supružnici nastavljaju svoj život u Sodražici.

Prijetnje Oslobodilačke fronte[uredi VE | uredi]

Oslobodilačka fronta, koja se pod vodstvom Komunističke partije Slovenije pripremala za vrijeme okupacije na provođenje komunističke revolucije pojavila se u Sodražici u drugoj polovici 1941. godine. Jedan od logora koji su bili pod partizanskom upravom bio je na Travnoj gori, a vodio ga je Stane Semič-Seki, veteran španjolskog građanskog rata. Ivankin suprug France kao vrlo cijenjen katolički intelektualac zastupao je stajalište da Oslobodilačku frontu vode komunisti i da osobno ne vidi ništa dobro u njihovoj akciji. Uslijedile su prve prijetnje te je Novak već tada bio označen kao narodni neprijatelj.

Pismo nerođenom djetetu[uredi VE | uredi]

Pismo koje je Ivanka napisala pronašla je njezina rodbina prilikom iskopa njezina tijela. Pokopana je u obiteljskom grobu Škrabčevih u Hrovači. Po svoj prilici ubili su je iz osvete prema njezinom mužu koji se nije slagao s komunističkom ideologijom. Po tekstu pisma koje nije u cijelosti očuvano, čini se da je pisano neposredno pred upad partizana u njezinu kuću.

U pismu je napisala: Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu. O Bože, o žalosna Majko, Majko moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.

Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi ne ćeš uzvratiti sladak zagrljaj. Nikada te ne ću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje.

Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.

Moja usta nikad ti ne će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda.

Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti.

Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, zajedno ćemo k Bogu.

Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.

Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu. Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce… Tamo ću te, moje dijete, prvi put ugledati, o moj nježni anđele; tamo ću vidjeti tvoje lice, tamo ćeš ti vidjeti svoju majku i prvi ćeš me puta zazvati: O mama!

Gledaj, moje dijete, jutro se bliži. Prva zraka iza gore naviješta za nas posljednje jutro trpljenja. Sutra će opet ustati, ali bez trpljenja i suza, pred Bogom...

Samo mirno spavaj, tvoja majka bdije nad tobom... Gledaj crvena zraka već navješćuje da se budi dan i posljednje zvijezde se gase u njoj.

Sat na tornju već pokazuje jutro koje će nas odvesti na zadnji put... No, neću biti sama... sa mnom ćeš biti ti moje dijete... i Marija koja će, kao tada za Sinom na Kalvariju, ići s nama...

U posljednjim našim izdisajima stat će kraj nas, a potom će nas ponijeti u sretan, vječni dom… Nitko nam više neće oduzeti radost, jer bit ćemo uronjeni u vječnoga Boga, u vječni Božji mir... Moje dijete, samo spavaj...Marija je s nama...

Izvori[uredi VE | uredi]