Komunizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
 v · r · u 
Red flag II.svg

Komunizam je radikalna politička ideologija koja revolucionarnim nasiljem želi ostvariti potpunu društvenu jednakost.[1]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Kalk francuske riječi communisme koja je nastala spajanjem riječi commune ("zajedničko"), od latinskog communis i sufiksa - isme ("-izam").[2]

Povijesni prethodnici[uredi VE | uredi]

Zazivanje potpune društvene jednakosti pojavljuje se prvi put u drevnoj Grčkoj u kojoj je, kao posljedica zemljoposjedništva i trgovine imanjem, nastala ideja privatnog vlasništva.[1] Neki su drevni Grci držali da uzrok društvene nejednakosti leži u društvenom fenomenu privatnog vlasništva jer se ljudi međusobno razlikuju u količini onoga što posjeduju, i, sukladno tome, zahtijevali njegovo ukidanje. O mitskom Zlatnom dobu, kada će privatno vlasništvo te materijalna oskudica i pohlepa koje uzrokuje nestati, pisali su grčki pjesnici Heziod[3] i Vergilije[4]. Filozof je Platon, koji je želju za posjedovanjem označio kao glavni uzrok sukoba među ljudima, formulirao ideju protokomunističkog društva čiji članovi nemaju osjećaj za svojinu i čiji osobni identitet u potpunosti nestaje u zajednici.[5][6]

U kasnom srednjovjekovlju i renesansi, europski su se moreplovci dali u potragu za takvim mjestom u Novom svijetu.[1] Površna iskustva s domorocima američkih kontinenata stvorila su kod njih pogrešan dojam idiličnih, jednostavnih društava bez sukoba i razmirica u kojima je ideja posjedovanja nečega u potpunosti nepoznata. Dodatni razlog koji je doveo do te pogrešne percepcije domorodaca bila su kršćanska vjerovanja tih moreplovaca koji su zbog njih na polugole domoroce gledali kao na ljude koji bez srama zbog golotinje i bez oskudice bezbrižno žive u Edenskom vrtu prije Pada čovjeka. Ta su iskustva moreplovci donijeli natrag u Europu te su poslužila pravniku i političaru Thomasu Moreu da formulira svoju viziju društva bez privatnog vlasništva.[7]

Kasnije su se pojavila prva dobrovoljna protokomunistička društva. 1607. u sklopu prve britanske kolonije Virginia na području istočne Sjeverne Amerike nastaje naselje Jamestown. 1649. protestantski društveni radikal Gerrard Winstanley, nezadovoljan ondašnjim političkim poretkom i pod utjecajem određene interpretacije jednog retka iz Apostolskih djela[8], započinje radikalni agrarni pokret Kopači koji je zaposjedao gemajdu i pretvarao ju u obradivu zemlju. Kopači su trgovinu zemlje i njenih plodova strogo zabranili. Poduzetnik i filantrop Robert Owen u američkoj saveznoj državi Indiana 1825. zasniva grad New Harmony da eksperimentalno demonstrira superiornost kolektivističkog, požrtvovnog i nesebičnog načina života.

Tobožnji uspjeh Francuske revolucije da se društvo svjesno promijeni prema zamišljenoj predodžbi dao je povod protokomunističkim misliocima da pozivaju na promjenu unutar samog društva. François-Noël Babeuf javno je napadao Jakobince i pozivao Francuze na pobunu protiv nepravednog sustava. Osnovao je Društvo jednakih koje je zagovaralo sveukupnu socijalizaciju vlasništva. Slične agitacije činili su Henri de Saint-Simon i Charles Fourier[9] koji su polagali nade da će imućni podijeliti svoj imetak dobrovoljno.[1]

Nastanak komunizma[uredi VE | uredi]

Karl Marx je temeljni pisac komunističke ideologije. Realizacija njegovih ideja o tzv. diktaturi proletarijata stvorila je totalitarističke socijalističke režime iz 20. stoljeća.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Marksizam

Skup ideja iz kojih je kasnije iznikao komunizam dali su politički radikali Karl Marx i Friedrich Engels. Slične mislioce prije sebe koje su nazivali utopističkim socijalistima kritizirali su jer su ideal potpune društvene jednakosti tretirali kao moralni ideal ili nisu dali objašnjenje kako bi se taj ideal ostvario. Nasuprot njima, Marx i Engels razvili su svoj korpus ideja pod nazivom znanstveni socijalizam za koji su tvrdili da ne samo objašnjava kako će doći do društva s potpunom jednakošću već i da će se takvo društvo neizbježno ostvariti. Marxova i Engelsova ideja komunizma razlikuje se u nekoliko bitnih stavki od prijašnjih pokušaja stremljenja prema društvenoj jednakosti i ukidanju privatnog vlasništva. Prvo, micanje moći stvaranja takvog društva iz sfere morala i ljudske svjesne inicijative u sferu amoralnih impersonalnih sila koje određuju i upravljaju društvom, društvenim promjenama i ljudskim ponašanjem. Drugo, tehnološki razvoj proizvodnosti i nasilje, a ne strpljivo i razumno uvjeravanje, kao sredstva ostvarenja takvog društva.

Materijalistička koncepcija povijesti[uredi VE | uredi]

Za razliku od drugih organizama, čovjek da preživi mora proizvoditi sredstva za život. Za njihovo stvaranje koristi snage za proizvodnju pri čemu ulazi u odnose proizvodnje da te snage može koristiti. Snage proizvodnje su zbirka raznolikih čimbenika, u koje spadaju ljudski i životinjski rad, sile prirode, kvaliteta obradive zemlje, proizvodni alati, proizvodno iskustvo i vještine. Odnosi proizvodnje su način kako i kome su raspoređeni rezultati proizvodnje.[10] Uzeti zajedno, snage za proizvodnju i odnosi proizvodnje čine način proizvodnje. Način proizvodnje nekog društva, prema Marxu i Engelsu, određuje na koji način to društvo jest, sve njegove institucije kao država, nacija i religije, društvene i političke odnose, moral i metafiziku. Proizvodi ljudske svijesti kao filozofija, umjetnost, književnost, pravo , koji usmjeravaju i vode ljudsko ponašanje, nisu rezultat ljudskog samostalnog promišljanja nego samo površinski odraz načina proizvodnje.

Cjelokupna ljudska povijest za Marxa jest izmjena različitih načina proizvodnje. Do izmjene načina proizvodnje dolazi kada snage proizvodnje zbog svojeg razvoja više ne mogu supostojati s postojećim odnosima proizvodnje, već dolazi do tenzije koja se razrješava ukidanjem postojećih i zatim uspostavljanjem novih odnosa proizvodnje koji mogu supostojati sa snagama proizvodnje. Sredstva i novi odnosi zajedno predstavljaju novi način proizvodnje.

Marx identificira četiri vrste ljudskih društava koje su do sada postojala prema vrsti načina proizvodnje: primitivni komunizam, robovlasničko društvo, feudalno društvo i kapitalističko društvo.[11] Svako ljudsko društvo u svom razvoju nužno prolazi kroz sva ta uređenja tim redoslijedom. Prijelaz iz jednog načina proizvodnje na drugi na površinskoj razini iskazuje se mijenjanjem društva nasilnom revolucijom. Kako su se izmjenjivali načini proizvodnje, tako se mijenjala o njima ovisna ljudska svijest i njeni proizvodi. Uz one ideje koje kao odraz načina proizvodne služe kao obrana njega, u stadiju tik pred izmjenom nastaju revolucionarne ideje, ideje koje će nositi sljedeći način proizvodnje. Te ideje potaknuti će određenu društvenu klasu da postane revolucionarna i učini društveni prevrat. 

Izuzev primitivnog komunizma, u kojem ljudi jesu bili jednaki i u ničemu nisu oskudijevali, u svakom tom društvu postojalo je privatno vlasništvo, i razlike u njegovoj količini među ljudima dovelo je do društvene nejednakosti. Marx je smatrao da su ta društva, kao izraz problematičnog načina proizvodnje, uz to što uzrokuju nejednakost, opresivna za čovjeka u svim ostalim vidovima i koče njegovo ispunjenje svojih potencijala. To vrše kroz institucije kao religija, država, privatno vlasništvo, uvođenjem podjela rada, te političkim idejama, umjetnošću, i filozofemima koje svojim sadržajima prikazuju trenutno stanje nepromjenjivim ili poželjnim. Zbog nejednakosti u posjedovanju društvo je hijerarhijski podijeljeno na klase od kojih jedne dominiraju nad drugima. 

Katolička Crkva osudila komunizam još u 19. stoljeću[uredi VE | uredi]

Zajedno s drugim kritičarima komunističkih ideja, vrh Katoličke Crkve je relativno brzo prepoznao negativne potencijale komunizma. Tako se u enciklici "Rerum novarum" koju je objavio papa Lav XIII.1891. godine ukratko navodi kako socijalisti "ovakvim prenošenjem privatnog vlasništva na zajednicu, da se jednako razdijele koristi i dobra među građane, vjeruju da će se zlo radikalno iskorijeniti. No ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će škoditi samim radnicima... nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države... Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir." [12]

Papa Pio XI. u svojoj enciklici Divini Redemptoris iz 1937. je osudio komunizam koji je već postojao u Sovjetskom savezu, pored enciklikâ Non abbiamo bisogno iz 1931. kojom je osudio talijanski fašizam i enciklike Mit brennender Sorge iz 1937. kojom je osudio nacionalsocijalizam i rasne teorije. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet neka se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma, fašizma i komunizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Dominik Barač: Socialna filozofija boljševizma, 1944., Jordan Kuničić: Problemi komunizma (s idejnog stanovišta), 1942.)[13].

U Katekizmu Katoličke Crkve kojega je 1992. godine izdao sv. Ivan Pavao II., osuda komunizma sadržana je jezgrovito u točki 2425: "Crkva je odbacila totalitarne i ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s 'komunizmom' ili 'socijalizmom'".[14]

Realizacija komunističkih ideja: socijalizam[uredi VE | uredi]

Komunističke ideje su provodile u djelo Komunističke partije (stranke) širom svijeta, te su tijekom 20. stoljeća te partije zavele svoje totalitarističke vladavine u velikom broju zemalja. Zemlje pod vlašću komunističkih partija uobičajeno je zvati "socijalističkim". U Europi je većina tih vladavina okončana mirnom predajom vlasti u vremenu čiji je početak na simboličnoj razini označilo rušenje Berlinskog zida 1989. godine. Iznimno, u Europi je komunistička vladavina završena revolucijom u dvije zemlje: Rumunjskom revolucijom 1989. i Albanskom revolucijom 1991. godine.

Sjeverna Koreja i Kuba su do danas socijalističke zemlje kojima totalitarno vladaju komunističke partije. Neke druge zemlje - najznačajniji su primjeri Kine i Vijetnama - imaju i nadalje na vlasti komunističke partije, ali se radi postizanja ekonomske efikasnosti u znatnoj mjeri odustalo od zabrane privatnog vlasništva.

Komunizam, državni teror i represija[uredi VE | uredi]

Sustavna represija je redovno obilježje komunističke vladavine: prigodom dolaska na vlast, te kod nekih kasnijih odlučnih reformi provodi se masovni teror (vođa mađarske revolucije 1919. god. Bela Kun tako osniva "Trupe terora Revolucionarnog vijeća vlade" koje djeluju s parolom "U proleterskoj državi samo oni koji rade, imaju pravo na život!"), a u stabilnijim vremenima se provodi svagdanja represija (koja se očituje u cenzuri, djelovanju političke policije, zabrani kretanja preko državnih zatvora, stavljanja svih građana koji nisu članovi komunističke partije u status građana drugog reda i dr.).

U odnosu na socijalne slojeve koji se percipiraju kao osobito neskloni komunizmu - i stoga, kao "neprijatelji", propagira se "klasni rat", o kojemu veliki ruski (i komunistički) književnik Maksim Gorki progovara 1932. godine: "Klasnu mržnju treba uzgajati kao organsku odbojnost prema neprijatelju kao prema biću niže vrste. Moje je intimno uvjerenje da je neprijatelj jednostavno inferioran, tj. degeneriran ne samo fizički, nego i moralno."

Među samim komunistima se periodično provode obračuni, u kojima se eliminira manjinska grupa komunista (za koju se smatra da je "idejno zastranila", jer je u političkom sukobu ostala u manjini) - ubijanjem (tako je primjerice 1949. god. ubijen Andrija Hebrang), slanjem u zatvor (usp. primjer Političkog logora Goli Otok, ili slučajeve Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, kasnijih hrvatskih predsjednika) ili u najblažim slučajevima izbacivanjem iz komunističke partije i socijalnom degradacijom (kako se primjerice 1971. godine u Hrvatskoj dogodilo Miki Tripalu, Savki Dabčević-Kučar i mnogim drugim pobornicima "Hrvatskog proljeća").

Kao zajednička osobina komunističkih grupa u pogledu vlastitih zločina, opažaju se "zavjere šutnje" - ne samo prikrivanjem dokumenata i grobišta, nego također i aktivnim djelovanjem intelektualaca koji sustavno prikazuju sliku povijesti dolaska komunističkih režima na vlast i njihovih vladavina kao lišenu ili skoro lišenu zločina; makar se uopće ne prikriva fundamentalna nasilnost prema "klasnom neprijatelju".[15]

Komunistički revolucionarni teror zahvatio je vrlo teško i Hrvatsku 1940.-godina, u jugokomunističkim zločinima nakon završetka II. svjetskog rata.

Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006[uredi VE | uredi]

25. siječnja 2006. u Strasbourgu parlamentarna skupštine u Vijeća Europe snažno osuđuje zločine komunizma. U Rezoluciji se govori: " ... Vijeće parlamentarne skupštine Europe danas je osudilo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina."

Hrvatski sabor je iste godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.[16]; tu se navodi: "Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava."

U Hrvatskoj i u većini europskih država obilježava se 23. kolovoza Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - među koje se izrijekom ubrajaju svi komunistički režimi.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Richard Pipes, Communism, (New York: Modern Library, 2003), x.
  2. Komunizam, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 14. siječnja 2016.
  3. Heziod, Poslovi i dani.
  4. Vergilije, Eneida.
  5. Platon, Država.
  6. Platon, Zakoni.
  7. Thomas More, Utopija.
  8. Dj. 4:32.
  9. Charles Fourier, Théorie des quatre mouvements et des destinées générales, 1808.
  10. A. James Gregor, A Survey of Marxism: Problems in Philosophy and the Theory of History (New York: Random House, 1965), 158-169.
  11. Da li je azijatsko društvo tj. azijatski način proizvodnje zaseban način proizvodnje ili samo drugi naziv za feudalni način proizvodnje je predmet rasprave.
  12. Rerum Novarum (hrvatski). Bogoslovija Rijeka (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve), preuzeto 22. kolovoza 2012.
  13. Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4 Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 855., 864.
  14. Katekizam Katoličke Crkve (na hrvatskom jeziku), izdanje Hrvatske biskupske konferencije
  15. Crna knjiga komunizma" (prikaz zbornika znanstvenih radova objavljenog u Francuskoj 1997. god.), Neven Šimac, "Crkva u svijetu", Vol.33 No.3 Rujan 1998.
  16. Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., "Narodne novine" 76/2006

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]