Ivo Rojnica
Ivo Rojnica (Cista Velika, 20. kolovoza 1915. − Buenos Aires, 1. prosinca 2007.),bio je hrvatski politički emigrant[1] i bivši dužnosnik ustaškog režima sumnjičen za ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva tijekom Drugoga svjetskog rata.
Rođen je 20. kolovoza 1915. u obitelji Stjepana i Anđe Rojnica (djevojački Madunić) u Cisti Velikoj, tada kotar Makarska, da bi u rodnom mjestu završio šest razreda pučke (osnovne) škole, te se prvotno bavio zemljoradnjom, da bi kasnije izučio trgovački zanat, te kako bi izbjegao služenje vojske odlazi u inozemstvo gdje zajedno s ocem Stjepanom radi kao trgovački putnik (korpar, galantar) po Češkoj, Belgiji i Njemačkoj, da bi se nakon povratka u Kraljevinu Jugoslaviju, tijekom 1936. stalno nastanio u Dubrovniku, gdje uz materijalnu pomoć Stijepe Perića, kasnijeg ministra u vladi NDH, otvara trgovinsko zastupstvo jedne češke tvornice galanterijske robe, da bi 1939. položivši zakletvu pristupio ustaškom pokretu, iako je formalno pripadao HSS-u.[2]
Početak Drugoga svjetskog rata, okupaciju Kraljevine Jugoslavije i uspostavu NDH dočekao je u Dubrovniku, gdje je dobio namještenje u činu ustaškog stožernika, u vrijeme gradonačelnika dr. Josipa Baljkasa (1938. – 1942.), te je aktivno sudjelovao u rekviziciji i pljenidbi židovske imovine u Dubrovniku.[3] U noći između 2./3. srpnja 1941. godine skupina dubrovačkih ustaša na čelu s Antom Duževićem uhitila je grupu građana, uglavnom Srba, odvezla ih autobusom do Rudina i tu ih usmrtili na stravičan i svirep način. Zločin je izvršen prema naređenju ustaškog stožernika Iva Rojnice i logornika Mladena Kaštelana.[4]
Tijekom rata Rojnica se u Dubrovniku oženio Anom Bjelicki s kojom je imao troje djece, da bi tijekom rata sudjelovao u ratnim operacijama na ratištima u Hercegovini i po Imotskoj krajini u okolici Šestanovca, te su mu dva brata služila u ustaškoj vojnici, dok mu je otac podržavao ustaški pokret, da bi mu otac tijekom 1944. poginuo na putovanju kod Slavonskog broda zadobivši ozlijede od eksplozije mine postavljene na pruzi.[5]
Završne borbe za oslobođenje Jugoslavije početkom svibnja 1945. Rojnicu su zatekle u Zagrebu, te se zajedno s obitelji pridružio vojsci u povlačenju prema Sloveniji, te je po britanskim snagama bio zarobljen u Austriji, ali ubrzo prelazi u Italiju, te ga Britanci interniraju u zarobljenički logor Fermo kraj Ancone, gdje susreće Mimu Rosandića, da bi se tijekom 1946. pod lažnim imenom Ivan Rajčinović uputio u Trst, gdje ga uhićuju britanske okupacijske vlasti i ponovno vraćaju u logor Fermo, stoga što je bio na listi za izručenje jugoslavenskim vlastima, da bi potom Rojnica osujetio izručenje simuliranjem psihičke bolesti, te je spas pronašao bjekstvom iz bolnice, te se skrivao u okolici logora Fermo, potom se ipak odlučuje na odlazi u Rim, gdje se povezavši s Krunoslavom Draganovićem, brodom Crvenog križa u proljeće 1947. zajedno s obitelji uputio u Argentinu, pod imenom Ivan Rajčinović, gdje je 1951. stekao državljanstvo, a tijekom 1954. hispanizirao je osobno ime u Juan Rojnica. U Argentini se vrlo brzo dokazao kao uspješan poslovni čovjek, dijelom zahvaljujući bogatstvu koje je stekao od opljačkane židovske imovine tijekom Drugoga svjetskog rata, koje je zahvaljujući jugoslavenskim brodarima dovezao u Argentinu, gdje je gradio ugled u društvu te je ušao u krug bogatijih hrvatskih emigranata.[1]
Djelovao je kao tihi, ali moćni mecena u brojnim hrvatskim iseljeničkim kulturno-političkim pothvatima u cijeloj emigraciji. Suosnivač i uzdržavatelj Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta te uglednog časopisa Studie croatice. Od 1991. je bio opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske za Argentinu i Latinsku Ameriku.[1]
Pisao je priloge u hrvatskim emigrantskim glasilima. Pripovjedački dar iskazao je najbolje u tisućama sabranih stranica uspomena i putopisa. Glede činjenice što su to dugogodišnji vođeni osobni zapisi, dobri su i kao povijesno-politički izvor.[1]
Nakon demokratskih promjena i izbijanja rata u Hrvatskoj sudjelovao je u krijumčarenju naoružanja iz Argentine za potrebe obrane Hrvatske, te je trebao biti imenovan za veleposlanika RH u Argentini, da bi se od imenovanja odustalo, u korist Nede Rosandić Šarić (1995. - 2000.), kćerke dužnosnika NDH Mime Rosandića, zbog sumnji u Rojničinu ulogu u zločinima protiv civilnog stanovništva Židova, Srba i Roma u Dubrovniku tijekom 1941. godine, te su židovske organizacije tražile njegovo izručenje RH i moguću odgovornost za počinjene zločine.
Naime, Rojnica je često bio sumnjičen je za ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva počinjene u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata, te je još iz poratnog razdoblja aktualiziran zahtjev za izručenjem Rojnice kojeg Jugoslavija podnijela britanskim okupacijskim vlastima u Italiji, te je nakon odlaska u Argentinu bio pod stalnim nadzorom jugoslavenskih tajnih službi zbog aktivnosti u krugovima hrvatske političke emigracije i financiranja kako izdavaštva Kušanove Nove Hrvatske i Nikolićeve Hrvatske revije, tako i određenih terorističkih operacija dijela političkih emigranata poput otmica zrakoplova i napada na jugoslavenske diplomatske predstavnike.
Preminuo je 1. prosinca 2007. godine, a pokopan je na groblju El jardin de la Paz.
Objavio je samostalna izdanja:[1]
- Susreti i doživljaji I. (uspomene i putopisi), München - Barcelona 1969.
- Prikaz povijesti Argentine i doprinos Hrvata, Buenos Aires 1974.
- Susreti i doživljaji II. (uspomene i putopisi), München - Barcelona 1983.
- Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca.[1]
- 1 2 3 4 5 6 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na 5. prosinca 2012.) Pristupljeno 6. lipnja 2019.
- ↑ HR HDA fond 1561 SDS RSUP SRH, osobni dosje Rojnica Ivan - 84663, str. 18
- ↑ Zvonimir Despot: Tko je bio Rafael Boban, Večernji list. 20. kolovoza 2013. Pristupljeno 8. lipnja 2019.
- ↑ Mirošević, Franko. 2016. Dubrovački kotar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Udruga antifašista. Dubrovnik. ISBN 9789535764007
- ↑ HR HDA fond 1561 SDS RSUP SRH osobni dosje Rojnica Ivo