Josip Gabrić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Josip Gabrić (Subotica, 7. kolovoza 1930.30. srpnja 2014.[1]) bio je bački hrvatski političar, nekadašnji dopredsjednik Demokratskog saveza vojvođanskih Hrvata). Po struci je bio pravnik. Bivši je višestruki jugoslavenski reprezentativac u stolnom tenisu, svojevremeno treći najbolji stolnotenisač na svijetu, jedno od najvećih stolnoteniskih imena svih vremena u bivšoj Jugoslaviji.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Josip Gabrić rođen je u Subotici 1930. godine. Bio je igrao stolni tenis u doba kada i slavni mu sugrađanin Vilim Harangozo, a obojica su pridonijeli slavi subotičkog stolnog tenisa, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu.

Stolnim tenisom počeo se baviti 1945. godine. U klupskoj karijeri, igrao je za subotički Spartak, za kojeg je igrao od 1946. do 1951. godine, a kad je studirao pravo igrao je za beogradski Partizan od 1952. do 1956. godine, te povratku sa studija opet za Spartak jednu sezonu.

U privatnoj poslovnoj karijeri, radio je u subotičkom Pioniru, zatim je bio bio sudac na Općinskom sudu u Subotici te odvjetnik.

Iako je imao plodonosnu karijeru, relativno mlad prestao se baviti natjecateljskim stolnim tenisom, čak i po ondašnjim mjerilima športske mladosti (s 26 godina). Od stolnog tenisa se nije odvojio, nego je nastavio s trenerskim radom, a njegovo veliko djelo je stvaranje igrača kao što su bili Bela Mesaroš i Đerđ Šoš mlađi (svojedobno među najbolja četiri stolnotenisača u Europi).

Stolnotenisački život mu se prenio i u privatni život: supruga mu je također bila državna prvakinja u stolnom tenisu,[2] a sin Zoran bio je juniorski doprvak Jugoslavije u tenisu.[3]

Športom se bavio i kad je bio u upravnim strukturama: kasnije je bio tajnikom općinske skupštine, predsjednikom Sportskog saveza i Fonda za fizičku kulturu. Njegovo ime se spominje među skupinom poznatih subotičkih športaša, koji su zaslužni za početak izgradnje Hale sportova i Gradskog klizališta (Malog stadiona).

Uvođenjem višestranačja, angažirao se za svoju zajednicu, bačke Hrvate, te se pridružio DSHV-u, čijim je kasnije bio i potpredsjednikom. Ponosno je isticao svoju pripadnost hrvatskoj zajednici, rekavši pri primanju naslova Počasnog građanina općine Subotica: "Posebno mi je drago što je prijedlog za ovu nagradu dan od strane DSHV-a i HNV-a, jer smatram kako pripadam zajednici koja treba voditi brigu o svojim ljudima i kako te svoje ljude treba isticati.".[4] Također je naglasio važnost uključenja hrvatske zajednice u subotički društveni život, istaknuvši da velik dio Subotičana Hrvata, ipak mora više pridonijeti cijelom društvu, bez potrebe za ikakvim ustezanjem: "Hrvatska zajednica se nastoji što više uključiti u društveni život grada. Ja očekujem da u Subotici napokon proradimo punom parom jer je činjenica da u ovom gradu živi 33 posto Hrvata, unatoč tome što se zbog raznih političkih i drugih situacija broj tako izjašnjenih smanjio. neki su plašeći se izjasniti kao takvi otišli u nešto drugo, ili se nisu ni izjasnili.".[4]

Uspjesi[uredi | uredi kôd]

  • Brončana medalja na svjetskom prvenstvu 1951. godine.
  • Osvojio je 13 naslova državnog prvaka i 12 naslova prvaka SR Srbije.
  • Pobjede na međunarodnim prvenstvima u Rumunjskoj, Belgiji i Bugarskoj.

Priznanja i nagrade[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  • DSHV Život kao takmičenje
  1. Priopćenje za javnost DSHV Objavljeno 31. srpnja 2014.
  2. DSHV Život kao takmičenje
  3. Medijska dokumentacija[neaktivna poveznica] Hrvatska riječ: Odlučujuća pobjeda za broncu na SP-u, 18. svibnja 2007.
  4. a b DSHV Počasni građanin Subotice, 1. rujna 2005.
  5. (srp.) Subotičke Oni su gradili "grad sportova", broj 44, Subotica, 4. svibnja 2007. (pristupljeno 10. prosinca 2016.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]