Južnotihooceanski mandat

Izvor: Wikipedija
Za druga značenja pogledajte Starateljsko područje Pacifičkih Otoka.
Južnotihooceanski mandat

日本委任統治領南洋群島
Nihon Inin Tōchi-ryō Nan'yō Guntō

1919.1947.
Zastava Grb
Civilna zastava Grb (1916.)
Lokacija Južnotihooceanskog mandata
Lokacija Južnotihooceanskog mandata
Mandatno područje Lige naroda.
001. Japanski mandat nad Tihooceanskim otocima.
002. Australski mandat nad Novom Gvinejom.
003. Australski mandat nad Nauruom.
004. Novozelandski mandat nad Zapadnom Samoom.
Glavni grad Koror City
Jezik/ci Službeni: japanski
Uporabni: japanski i austronezijski jezici
Vlada
Car
 - 1919. — 1926. Joshihito, car Taishō
 - 1926. — 1947. Hirohito, car Shōwa
Direktor
 - 1919. – 1923. (prvi) Toshiro Tezuka
 - 1943. – 1946. (zadnji) Boshirō Hosogaya
Povijest
 - uspostavljena 1919.
 - Versailleski sporazum 28. lipnja 1919.
 - Starateljstvo nad Tihooceanskim otocima 18. srpnja 1947.
Valuta jen
oceanijska funta

Južnotihooceanski mandat (u Japanu: "Japanski mandat za Otoke južnih mora" (kanji 日本委任統治領南洋群島, romaji Nihon Inin Tōchi-ryō Nan'yō Guntō, odnosno kanji 南洋諸島, hiragana なんようしょとう )[1] kojima je upravljala Nan'yōska vlada ( kanji 南洋庁, romaji Nan'yō Chō); otoci Nan'yō, bivša njemačka Nova Gvineja. Spadao je u Gaichi, "vanjske" zemlje Japanskog Carstva.

Ovaj posjed bio je mandatno područje Lige naroda koje je Liga naroda dodijelila Japanskom Carstvu nakon Prvoga svjetskog rata. Područje je obuhvaćalo otoke na sjevru Tihog Oceana koje su bile dijelom Njemačke Nove Gvineje unutar njemačkog kolonijalnog carstva sve dok ga Japan nije zauzeo tijekom prvoga svjetskog rata. Japan je vladao otocima pod tim mandatom kao dijelom svog kolonijalnog carstva sve do Drugoga svjetskog rata, kad su SAD zauzele otoke. Otoci su poslije postali starateljskim područjem koje je uspostavio UN i kojim je upravljao SAD. Otoci su danas dijelom Palaua, Sjevernomarijanskih otoka, Saveznih Država Mikronezije i Republike Maršalovih Otoka.[2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Nakano Bunko 中野文庫. Kyōtsūhō 共通法 (japanski). Inačica izvorne stranice arhivirana 23. prosinca 2014. Pristupljeno 10. prosinca 2011.
  2. Ponsonby-Fane 1962, str. 346-353.

Referirana literatura[uredi | uredi kôd]