Julije Budisavljević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Julije Budisavljević (Požega, 2. ožujka 1882.Innsbruck, 5. svibnja 1981.) je bio hrvatski kirurg i humanitarac.[1] Brat Srđana Budisavljevića, hrvatskog političara i pravnika.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Dr. Budisavljević studij medicine završio je u Innsbrucku 1907. godine.[1] U Innsbrucku je radio kao asistent na kirurškoj klinici.[1] Ljeta 1913. boravio je s kolegama kao liječnik u Beogradu, gdje je pod Crvenim križem vodio istočno krilo stare vojne akademije koja je prenamijenjena u bolnicu.[3] Objavio je nekoliko članaka u Liječničkom vjesniku.[3] Oženio je 1917. Austrijanku Dianu Obexer.[4] Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije. Sa suprugom je došao u Zagreb 1919. godine. Pri Medicinskom fakultetu osnovao je Zavod za kirurgiju.[5]

Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu uvedeni su ovi kolegiji kojima je voditelj bio Julije Budisavljević: „Patologija i terapija kirurških bolesti s praktičnim vježbama (akademske godine 1919/1920.), „Operacijoni kurs na lješinama“ i „Kurs o zavojima“ (1920. i 1921.), „Kurs o frakturama i luksacijama“, te „Operacioni kurs na lješinama“ (1921. i 1922.). 1920. je godine otvorena je Kirurška klinika u Draškovićevoj ulici br. 19, gdje je Budisavljević bio predstojnik Katedre i Kirurške klinike. [6] Dekan je bio akademske godine 1927./28. Kiruršku je kliniku vodio do 1953. godine.[1] Posebno područje njegovog znanstvenog interesa bila je problematika peptičkog ulkusa.[1]

Bio je veliki prijatelj nadbiskupa Alojzija Stepinca. Nakon bitke partizana i njemačke vojske 1942. na Kozari, poginulo je 3.500 partizana pretežno srpske nacionalnosti i oko 8.000 zarobljeno, najviše strateškom pogreškom Tita. Iza njih je ostalo mnogo siročadi. Zajedno sa suprugom Dianom i prijateljem Stepincem, pomagao je pri udomljivanju te djece koja su prvo bila smještena u sisačko prihvatilište. Htio je poslije rata na suđenju Stepincu svjedočiti u Stepinčevu korist, no nije mu bilo dopušteno. Budisavljević je nakon rata imao sreću, za razliku od drugih dionika spašavanja i udomljavanja sirote djece: nadbiskup Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora, dr. Antun Najžar, liječnik iz Sunje koji se medicinski brinuo za tisuće te djece, osuđen je smrt i strijeljan, a sisački kateheta Petar Žagmeštar koji je svakog dana po sisačkim obiteljima prosio mlijeko i druge živežne namirnice za djecu u prihvatilištu, odveli su iz kuće u svibnju 1945. i ni danas mu se za grob ne zna. [7] Na Budisavljevićevu ponudu za svjedočenje u korist Stepinca, kao i još nekoliko uglednih pravoslavaca među kojima su bili i slavonski pravoslavni vladika Emilijan, sveučilišni profesori dr. Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, zatim dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe, javni tužilac Jakov Blažević je uspio ishoditi da sudsko vijeće ne prihvati njihova očitovanja, odbivši ih grubim riječima, nazivajući ih »klerofašistima«.[8]

Unuka Julija i Diane Budisavljević je dr. sc. Silvija Szabo, umirovljena profesorica Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.[5]

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Julije Budisavljević, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
  2. Hrvoje Matković (1989) , Srđan Budisavljević, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
  3. 3,0 3,1 Digitalna knjižnica Fakulteta organizacije i informatike, Metelgrad
  4. Danijela Marjanić : Biografija Diane Budisavljević, Fontes, studeni 2002.
  5. 5,0 5,1 Marina Ajduković: Djelovanje Diane Budisavljević s djecom stradalom u 2. svjetskom ratu
  6. Sveučilište u Zagrebu Medicinski fakultet - Kirurgija
  7. fra Šimun Šito Ćorić: Nikolinje za svaki dan i NDH, Hrvatski svjetski kongres
  8. Sudski postupak, Župa blaženog Alojzija Stepinca Slavonski Brod