Julije Nepot

Julije Nepot
Tremissis Julija Nepota, rimskog cara
rimski car
Vladavina	19. lipanj 474. – 28. kolovoza 475.
Prethodnik	Glicerije
Nasljednik	Romul Augustul
Puno ime	Flavije Julije Nepot
Otac	Nepocijan
Majka	?, sestra Marcelina
Rođenje	o. 430.
Smrt	9. svibnja 480.
Vjera	kršćanstvo

Julije Nepot (lat. Iulius Nepotus), (?, oko 430. - Salona, 9. svibnja 480.), bio je zadnji priznati Rimski Car Zapadnog Rimskog Carstva 474. – 475./480.

Životopis

Julije Nepot, rodom Dalmatinac, bio je sin Nepocijana, a nećak znamenitog Marcelina, vojnog zapovjednika u Dalmaciji (454.) i po smrti cara Majorijana (461.) skoro posve nezavisnog gospodara Dalmacije. Pratio je svog strica, toga posljednjeg rimskog vojskovođu, na svim bojnim pohodima sve do njegove smrti (468.). Smrću Marcelinovom postaje Nepos njegov nasljednik na položaju magistra militum Dalmatiae (vojnog zapovjednika Dalmacije). Na to ga je mjesto postavio vjerojatno istočnorimski car Leon I (457. – 474.), koji mu je 473. godine dao za ženu jednu nećakinju svoje žene carice Verine. Kada se je nakon smrti cara Olibrija i svemoćnog patricija Ricimera (472.) dovinuo carskog prijestolja nepoznati vojni tribun Glicerije (473.) mimo i protiv volje cara Leona, odlučio je ovaj da tamo pošalje mladog Dalmatinca. Nepos, sada već rođak carske obitelji u Carigradu, dobio je nalog da krene u Italiju i da tamo uspostavi poljuljani ugled stočnorimskog carstva svrgavanjem Glicerija s carske vlasti. Car Leon I. nije doživio uspješni svršetak Neposovog pohoda. Kratko vrijeme prije svoje smrti (18. siječnja 474.) imenovao je svog maloljetnog unuka Leona II., sina svoje kćerke Arijadne i Zenona, carem i suvladarom (17. rujna 473.).

U proljeće 474. godine polazi Nepos vjerojatno iz Splita brodom te se s malom vojskom iskrcava u Raveni, odakle kreće u pohod na Rim. Nakon kratkog otpora zarobi Glicerija u Portu kod Rima, liši ga carskih insignija, dade ga zarediti za svećenika te ga imenuje biskupom i pošalje u Salonu smatrajući da će mu tamo biti najmanje opasan. U lipnju 474. Nepos je od izaslanika careva Zenona i Leona II. primio diadem i grimiz u Rimu i proglašen Augustom. Tako je postao zakonitim vladarom ostataka zapadno-rimskog carstva: Italije, Dalmacije i Provincije (dijela južne Francuske, današnje Provence). U ostalim dijelovima Francuske postojala je još mjestimično rimska vlast u nekim pokrajinama. U početku Neposovog carevanja vlada mir s Vandalom Genzerikom, do tada najopasnijim neprijateljem Rima: Prijateljski i saveznički odnosi s istočno-rimskim carstvom produžuju se i nakon smrti mladog Leona II. (jesen 474.), kojega je naslijedio njegov otac Zenon kao samovladar. Sa Zapadnim Gotima, koji su tada bili gospodari velikog dijela Hispanije i Galije, došlo je u jesen do uspješne borbe za bogatu rimsku pokrajinu Alverniju (Auvergne). Branitelja Alvernije Ekdicija imenovao je Nepos za nagradu magistrom militiae praesentalis (vojnim zapovjednikom). Ali u zimi 474. g. skida ga s toga položaja, jer je htio pod svaku cijenu sklopiti mir sa Zapadnim Gotima, kojima je prepustio Alverniju. Na njegovo mjesto postavio je Panonca Oresta i istodobno ga uzdigao u rang patricija. Tom zlokobnom odlukom Nepos je sam skrivio gubitak carske vlasti u Italiji. Nakon preuzimanja zapovjedništva Orest predobije za sebe podređene trupe, digne se protiv Neposa i krene na Ravenu, Neposovo stalno sjedište. 28. ožujka napusti Nepos bez borbe Italiju i ukrcavši se na brod otplovi u Dalmaciju, nad kojom ponovno preuzme vlast sa sjedištem u Saloni. Orest je vješto iskoristio vrijeme za protjerivanje Neposa iz Italije, jer je znao da Neposu neće doći nikakva pomoć, pošto je već u siječnju 475. godine brat carice-udove Verine, Bazilisk, digao bunu protiv Zenona, protjerao ga i sebe proglasio carem. Novi istočnorimski car nije zbog nesređenih prilika mogao pomoći Neposa, iako je po njegovoj ženi bio s njim u rodbinskim odnosima. Patricij Orest nije samo zaposjeo carsko prijestolje, nego je na nj postavio svog mladog sina Romula (31. listopada 475.). No istočno-rimski car nije priznao Romula (koji je kao car primio i ime August) zakonitim vladarom. Isto tako nije ga priznao ni onaj mali dio sjeverne Galije, gdje je rimsku vlast predstavljao namjesnik Siagrije. Romul August vladao je dakle samo u Italiji. Barbarske čete, koje su Orestu pomagale kod protjerivanja Neposa iz Italije, tražile su sada za nagradu trećinu svih zemljišta u Italiji. Orest, kao predstavnik rimske vlasti, nije ni mogao niti htio pristati na takav zahtjev. Tako je došlo do neizbježivog sukoba, koji je bio koban za zapadno-rimsko carstvo. Ono, što je pred godinu dana učinio Orest, dokinuvši Neposovu vlast u Italiji, učinio je sada germanski poglavica Odoakar, kojega su germanske čete Orestove vojske izabrale svojim kraljem (23. kolovoza 476.). Nakon kratke borbe izgubio je Orest kod Ticinuma (Pavia) pobjedu, a kod Piacenze i život (28. kolovoza). Pobješnjeli barbari rastjerali su u Pineti kod Ravene ostatke carske vojske pod vodstvom Orestova brata Paula.

Na to se je mlađi car Romul August (kasnija mu se povijest narugala nazvavši ga Augustul-carić!) predao u Raveni Odoakaru na milost i nemilost. Predao mu je i carske insignije. Odoakar je bio milostiv te se je zadovoljio time da bivšeg cara s njegovom obitelji pošalje u zatočenje dodijelivši mu uz vilu Lucullanum kod Napulja još i godišnju apanažu od 6000 solida. Abdikacijom Romula Augustula završilo se je ustvari rimsko carstvo u Italiji. Ono se moglo nastaviti eventualnim povratkom priznatog cara Julija Neposa. U to vrijeme dogodili su se ponovno snažni dogođaji u Carigradu. U kolovozu 476. godine zbacio je Zenon s vlasti Baziliska i ponovno zaposjeo carsko prijestolje. Da odvrati cara Zenona od eventualne namjere o vraćanju Neposa u Italiju, Odoakar šalje u Carigrad izaslanstvo rimskog senata zajedno s insignijama zapadnorimskog cara, s porukom da Italiji nije više potreban zaseban car. Dovoljan je jedan za čitavo carstvo sa sjedištem u Carigradu. Izaslanstvo je ujedno zamolilo Zenona da, primivši insignije zapadnorimskog carstva, prizna Odoakaru rang patricija i vlast nad italskom dijecezom. U isto vrijeme pojavilo se u Carigradu i Neposovo izaslanstvo, koje je zamolilo Zenona da uspostavi Neposa na vlast u Italiji. Zenon, koji nakon povratka u Carigrad nije više bio u dobrim odnosima sa svojom punicom, caricom Verinom, radi njezinog pristajanja uz Baziliskov pokret, a s kojom su opet Neposa vezali rodbinski odnosi, odgovorio je vrlo dvolično Odoakarovom izaslanstvu. Dok je s jedne strane prešutno priznao Odoakaru faktičnu vlast nad Italijom, ipak ga je u vezi s priznanjem patricijskog ranga uputio na Neposa, preporučujući mu ujedno da ovoga prizna svojim zakonitim carem. Neposovom izaslanstvu uz svako formalno priznanje zakonitosti njegovog carskog naslova i položaja nije obećao nikakvu konkretnu vojnu pomoć. Time je Neposu izmakla prilika da se pomoću Carigrada vrati na vlast u Italiju te je i dalje ostao faktičnim vladarom samo u Dalmaciji. No kada se je 479. Zenon ipak odlučio da dovede Neposa na vlast u Italiji, morao se je Odoakar odlučiti na brzi protuudarac. Tijekom Odoakarovih priprema za bojni pohod u Dalmaciju ubio je 9. svibnja 480. komes Ovida (po imenu sigurno German) svoga vladara Julija Neposa u njegovoj vili kod Salone (po mišljenju don Frane Bulića dogodilo se to u samoj Dioklecijanovoj palači.). Ovim ubojstvom, koje je možda naredio Odoakar, završio je u Dalmaciji svoj život posljednji priznati zapadnorimski car. Odoakar je zaposjeo Dalmaciju pridruživši je svojoj državi, nad kojom je vladao do g. 493., no naslov patricija kao ni službeno priznanje njegove vladavine nad italskom dijecezom nije mu istočnorimsko carstvo nikad priznalo.

Vanjske poveznice

• Nepot, Julije - Hrvatska enciklopedija (hrv.)
• Nepot, Julije - Proleksis enciklopedija (hrv.)
• Posavec, V. Julije Nepot – posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva, Hrvatski povijesni portal, 18.2.2008.

Prethodnik:	Rimski carevi (474. – 480.)	Nasljednik:
Glicerije		Romul Augustul