Kolecistokinin
Kolecistokinin (CCK) je hormon u probavnom sustavu koji sudjeluju u probavi masti i proteina, te djeluje kao neuropeptid.
Kolecistokinin je polipeptid nestalnog broja aminokiselina (ovisno o posttranslacijskoj modifikaciji genetskog proizvoda preprokolecistokinina), tako da je CCK obitelj polipeptida koji se imenuju prema broju aminokiselina npr. CCK58, CCK33, CCK8. Funkcionalnost ostvaruje u svojih 8 krajnjih aminokiselina.[1]
Glavna je uloga kolecistokinina probava bjelančevia i masti tako što sudjeluje u nadzoru nad lučenjem gušterače i stimulaciji lučenja žuči.
Podražaj za lučenje kolecistokinina je hrana odnosno himus iz želudca koji je bogat proteinima i mastima, posebice peptonima i proteozama nastalim djelomičnom probavom proteina. Nihova prisutnost potiče endokrinu aktivnost I-stanica koje luče CCK, a nalaze se u mukoznom epitelu u gornjem dijelu tankog crijeva i dvanaesniku. CCK dospijeva krvlju i gušteraču gdje potiče njezine egzokrine žlijezde na lučenje probavnih enzima. Ti će probavni enzimi zatim razgraditi sastojke hrane. CCK je hormon koji najviše utječe na aktivnost lučenja probavnih enzima gušterače.[1]
Vrlo važan učinak CCK-a u probavi njegovo je poticanje na pražnjenje žuči iz žučnog mjehura, čime emulgira masti u području dvanasnika pa se masti u hrani mogu lakše razgraditi i apsorbirati. I-stanice luče CCK, koji zatim stimulira kontrakcije i pražnjenje žučnog mjehura i relaksira Oddijev sfinkter, što rezultira dolaskom žuči u dvanaesnik, koja emulgira masti, te tako pomaže apsoprciju masti.[1]
Drugi učinak u probavnom sustavu događa se nakon prolaska himusa kroz želudac. Kada se nađe u području duodenuma i tankog crijeva, CCK će inhibirati prvotnu pojačanu želudčanu pokretljivost odnosno pražnjenje želudca i inhibirati učinak postignut gastrinom.[1]
CCK putem središnjeg živčanog sustava utječe na kratkoročnu regulaciju unosa hrane. Kada se CCK luči, on djeluje lokalno tako što podražuje osjetne živce duodenuma koji zatim podražaj putem vagusa šalju u mozak. Ovim podražajem ostvaruje se osjećaj sitosti i time potiče prestanak uzimanja obroka. Ovdje je glavni učinak u sprječavanju pretjeranog usnosa hrane obrokom, a ne u regulaciji učestalosti unosa određenih oblika hrane, njezine energetske vrijednosti ili učestalosti potrebe za unosom hrane.[1]