Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava je savjetodavno-stručno tijelo koje je osnovao Hrvatski državni sabor. Djelovala je od 1991. do 2002. godine. Osnovana je Zakonom o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata (NN 053A/1991.). Prestala je djelovati Zakonom o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata (NN 066/2002.).[1] Tim zakonom od 28. svibnja 2002. postupci pokrenuti po odredbama Zakona o utvrđiva­nju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata obustav­ljaju se, a Hrvatski državni arhiv određuje se za nosite­lja evidentira­nja i određiva­nja načina čuva­nja građe prikup­ljene radom Komisije za utvrđiva­nje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata.[2][3]

Razlog osnivanja ove komisije bio je među ostalim netočni i nedosljedni popisi ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata, koje je sprovela Jugoslavija 1944. do 1946./1947., 1950. i 1964. godine. Nisu obuhvaćali stradale i žrtve koji su u Drugom svjetskom ratu izgubili život od Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije ili snaga protuosovinske koalicije. Drugi razlog bio što su jugoslavenski popisi lažirali i ekstremno umnožavali ljudske gubitke Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, osobito srpske žrtve u NDH i žrtve logora Jasenovac,[4] radi izvlačenja što veće ratne odštete od Njemačke, i radi opterećivanja Hrvatske hipotekom genocidnog naroda i države. Jugoslavenski popisi nisu prikazivali poslijeratne hrvatske žrtve u jasenovačkom logoru, odnosno nakon što je isti prešao iz ruku NDH u titoističke ruke.

Prema Poslovniku, Komisija prikuplja podatke i dokazni materijal pomoću kojega utvrđuje ratne žrtve - osobe stradale u razdoblju od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945.. U ratne žrtve ubraja se vojnike ubijene u borbi, pogubljene vojnike, poginule, odnosno ubijene pripadnike paravojnih formacija policije, finance, oružnike i slično, poginule građane, vojne službenike i sve ostale poginule građane. U poratne žrtve ubraja osobe smrtno stradale nakon 9. svibnja 1945., a to su ubijeni ratni zarobljenici, ubijeni građani zarobljeni s pripadnicima vojnih formacija te ubijeni građani ili umrli od posljedica represije. U treću skupinu podataka koje je Komisija prikupljala su žrtve srpskog rata na Hrvatsku - osobe smrtno stradale nakon 17. kolovoza 1990. godine, zatim okolnosti i mjesta stradanja te podatci o počiniteljima ratnih zločina. Komisija se pored ostalog brinula o ostvarivanju suradnje s arhivima, muzejima, crkvenim institucijama, političkim organizacijama, poduzećima, državnim organima i drugim institucijama, organizacijama i tijelima koja raspolažu potrebnom dokumentacijom za zadaću Komisije, te o obnovi i održavanju grobova i grobišta žrtava iz članka 2. Zakona, te dostojnom obilježavanju i eventualnom prijenosu posmrtnih ostataka i dostojnom ukopu na drugom mjestu.[5] Prema Zakonu o Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, donesenom 8. listopada 1991., sve žrtve imaju isti tretman i žrtve se ne dijeli ni po kakvoj osnovi: nacionalnost, spol, vjerska ili vojna pripadnost.[6]

Podatke o ljudskim gubitcima u Drugome svjetskom ratu i poraću Hrvatske i Bosne i Hercegovine prikupljala je od 1992. do 1999. godine. Popisujući stradale i žrtve ponajprije je posvetila pozornost Hrvatima i to najviše onima koje prethodni popisi ljudskih gubitaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Drugome svjetskom ratu nisu iskazivali. Popisala je ukupno 261.415 stradalih i žrtava, od čega 153.700 osoba s područja Hrvatske i 99.228 s područja Bosne i Hercegovine. Prema prikupljenim podatcima, s područja Hrvatske kao pripadnici Oružanih snaga NDH život je izgubilo 31.855 osoba, kao pripadnici NOV i PO Hrvatske/Jugoslavije odnosno Jugoslavenske armije 38.732 osoba te kao civilno stanovništvo 38.000 osoba. Život je izgubilo 79.318 Hrvata s područja Hrvatske, vojnika i civilnog stanovništva. Na području Hrvatske, četnici odnosno Jugoslovenska vojska u Otadžbini odgovornisu za smrt 4.203 osobe, od čega 1.628 civilnih osoba. Partizani odnosno pripadnici NOV i PO Hrvatske/Jugoslavije odnosno Jugoslavenske armije odgovorni su za smrt 37.881 osobe, od čega 7.404 civilne osobe. [7][4]

Prvi predsjednik Komisije bio je Vice Vukojević.[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. DIGURED Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (pristupljeno 6. rujna 2017.)
  2. Narodne novine 66/2002 Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata 28. svibnja 2002. (pristupljeno 6. rujna 2017.)
  3. Narodne novine SADRŽAJ BROJA 53/A 1991.
  4. 4,0 4,1 Hrsvijet.net Vladimir Geiger / Hrvatski institut za povijest: Vladimir Geiger: Žrtvoslovi ljudskih gubitaka Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, koje su prouzročili NOV, Partizanski odredi Jugoslavije, Jugoslavenska armija i KPJ - Izlaganje na znanstvenom skupu "Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine", održanog 25. i 26. travnja u Zagrebu. Objavljeno na hrsvijet.net 4. svibnja 2012. pristupljeno 6. rujna 2017.)
  5. Narodne novine 8/1992 Poslovnik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, 11. veljače 1992. (pristupljeno 6. rujna 2017.)
  6. 6,0 6,1 Slobodna Dalmacija Hina: Vice Vukojević objašnjava brojku 25. siječnja 2017. (pristupljeno 6. rujna 2017.)
  7. Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine, Zagreb, rujan 1999.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Narodne novine 53/A Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata
  • Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća IKA: Bogović: Komisija posjeduje popis na kojem je 260.000 osoba - U Hvaru predstavljen zbornik „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine", 15. prosinca 2013.
  • Viktimologija.hr Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Kolumne > Vice Vukojević > Biskup Bogović preuzeo na sebe veliku obvezu, 2. travnja 2013.
  • Dnevno.hr Vice Vukojević > Biskup Bogović preuzeo na sebe veliku obvezu, 2. travnja 2013.