Koronalna šupljina

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Solarni disk s koronarnom šupljinom (rupom).
Koronalni lukovi spajaju područja sa suprotnim magnetskim polovima (A) i magnetska polja sa jednim polom kod koronalnih šupljina (B)

Sunčeva koronalna šupljina (engl. coronal hole) je pojava na Sunčevoj površini. Relativno se često događa.

Osobine[uredi VE | uredi]

Mjesto je gdje je Sunčeva korona tamnija, hladnija i ima manju gustoću plazme u odnosu na prosjek. Kad je solarni minimum, uglavnom je vidljiva na polarnim krajevima Sunca. Za solarnog maksimuma, može ih se naći na bilo kojem dijelu Sunca.

U svezi je sa jednopolarnim koncentracijama silnica otvorenih magnetskih polja.

Izvor je jakih solarnih vjetrova, nebeske pojave koja odnosi čestice sa Sunca i zasipa druga nebeska tijela u Sunčevom sustavu, među ostalim Zemljinu magnetosferu. Poznato je da brzi Sunčev vjetar putuje duž silnica otvorenog magnetskog polja, koje prolaze kroz koronalne šupljine.

Solarni vjetar putuje dva do tri dana do Zemlje. U slučaju većih solarnih vjetrova, polarna se svjetlost može vidjeti i na nižim zemljopisnim širinama.

Snimanje[uredi VE | uredi]

Koronarne šupljine su otkrivene kad su rentgenski teleskopi iz Skylabovih misija lebdjeli iznad Zemljine atmosfere radi otkrivanja strukture korone.

Snima ju se koristeći se trima različitim filtrima ultraljubičaste boje. Na snimkama izgleda tamnija zbog manje gustoće plazme te niže temperature. NASA ga snima sa svoje promatračnice SDO.

Vidi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Spaceweather.com
  2. Gombosi, Tamas [1998]. Physics of the Space Environment, New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-59264-X
  3. Jiang, Y., Chen, H., Shen, Y., Yang, L., & Li, K. (2007, January). Hα dimming associated with the eruption of a coronal sigmoid in the quiet Sun. Solar Physics, 240(1), 77-87.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]