L'Express

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
L'Express
Photograph of "L'Express" Magazine Cover - NARA - 187022.tif
Naslovnica tjednika 19. kolovoza 1974.
Tip tjednik
Format 20,2 x 26,7 cm
Vlasnik Flag of Belgium (civil).svg Roularta Media Group
Utemeljen 16. svibnja 1953.
Političko usmjerenje centar
Jezik francuski
Sjedište Flag of France.svg Pariz, Francuska
Naklada 379.717 (2016.)

L'Express je francuski politički tjednik koji redovito izlazi od 16. svibnja 1953., kada je izdan njegov prvi broj.[1] Sjedište tjednika nalazi se u Parizu. Prema uređivačkoj politici orijentiran je prema lijevom političkom centru, iako su ga osnovali krajnji ljevičari.[2]

Povijest[uredi VE | uredi]

Osnovali su ga Jean-Jacques Servan-Schreiber[3] njegov idejni začetnik, kasnije i predsjednik Radikalne stranke[4], i Françoise Giroud, centristički orijentirana književnica, kasnije i francuska ministrica kulture.[5]

U vrijeme Prvog indokineskog rata, odigrao je važnu propagandnu ulogu kao američki Time za Drugog svjetskog ili Vijetnamskog rata[3], dok je nakon rata uživao naslov utjecajnih nacionalnih novina poput njemačkog Der Spiegela.[3]

U svojim prvim godinama bio je predan uglavnom politički temama te je snažno podupirao predsjednika vlade Pierra Mendèsa Francea i njegovu politiku pomirenja i napuštanja kolonija.[6] Tako se protvio i Alžirskom ratu za neovisnost i francuskom imperijalizmu prema zemljama Sjeverne Afrike.

Početkom 1964. iz uredništva tjednika odlaze istaknuti novinari André Gorz i Jean Daniel i osnivaju Le Nouvelle Observateur.[7] Do raskola je došlo zbog neslaganja u uređivačkoj politici i općenito preizraženoj krajnje lijevoj političkoj orijentaciji i egzistencijalizmu. Zbog toga Servan-Schreiber smanjuje opseg političkih tema što je uzrokovalo utrostručenje naklade sa 150 na 500 tisuća primjeraka u naredne tri godine.

1971. godine, kao posljedica političke aktivnosti glavnog urednika Servana-Schreibera, koji je postao predsjednikom Radikalne stranke, još devet utjecajnih novinara je napustilo tjednik i osnovali Le Point, glasilo francuskih intelektualaca i konzervativaca.[8]

Britanski tajkun i bankar James Goldsmith kupio je tjednik 1977. Godinu kasnije, glavnim urednikom postaje Jean-François Revel. akademik Fancuske akademije, koji je na toj funkciji ostao do 1981. kada ga zamijenjuje Yves Cuau. Te godine tjednik je imao nakladu od 507.000 primjeraka tjedno.[9] Šest godina kasnije, 1986., naklada je dosegla rekordnih 555.000 primjeraka, a godinu kasnije zadržala se na 554.000[9]

Tijekom 1990-ih dužnost glavnog urednika obnašali su televizijska voditeljica Christine Ockrent (do 1994.) i Denis Jeambar, prijašnji dopisnik Le Pointa.

2002. tjednik kupuje Socpresse, tadašnji vlasnik više utjecajnih francuskih političkih tjednika i dnevnih novina. Tada naklada pada na 424.000 primjeraka[10]

Službeni logotip tjednika do lipnja 2013.

Belgijska Roularta Media Group kupuje sve dionice tjednika i postaje jedini vlasnik lista 2006.[3] Unatoč oglašavanju naklada nastaje padati i 2010-ih, a 2016. pala je najniže u povijesti lista - na 379.717 primjeraka.[11]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (engl.) McGraw-Hill Education, nepotpisano: Povijesni razvoj tiskovina u Francuskoj, 24. veljače 2015. (pristupljeno 9. studenog 2016.)
  2. (engl.) Eurotopics.net, nepotpisano: Rezultati retraživanja: L'Express, francuski tjednik (pristupljeno 9. studenog 2016.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 (engl.) Christopher H. Sterling, Enciklopedija novinarstva, 25. rujna 2009., dostupno na Google knjige, SAGE Publications, str. 1009, ISBN 978-1-4522-6152-2. (pristpljeno 4. ožujka 2015.)
  4. (engl.) Richard Aplin; Joseph Montchamp, Rječnik suvremene Francuske, 14. studenog 2014., dostupno na Google knjige, Routledge, str. 202. ISBN 978-1-135-93646-4. (pristupljeno 22. studenog 2014.)
  5. (engl.) Michael Mould, Routledgeov rječnik kulturnih izvora u suvremenoj Fracunskoj, 27. travnja 2012., dostupno na Google knjige, Taylor & Francis, str. 513. ISBN 978-1-136-82573-6 (pristupljeno 31. prosinca 2014.)
  6. (engl.) The Guardian (mrežno izdanje), Douglas Johnson: Jean-Jacques Servan-Schreiber, 9. studenog 2006. (pristupljeno 9. studenog 2016.)
  7. (engl.) Philip Thody, Le Franglais: Zaboravljeni engleski, zaboravljeni američki: studija o zakonu, pravu, politici i jeziku u suvremenoj Francuskoj, 1. prosinca 2000., dostupno na Google knjige, A&C Black, str. 290, ISBN 978-1-4411-7760-5, pristupljeno 20. travnja 2015.
  8. (engl.) Alexandra Hughes; Keith A Reader, Enciklopedija suvremene francuske kulture, 11. ožujka 2002., Routledge, str. 432, ISBN 978-1-134-78866-8 (pristupljeno 22. studenog 2014.)
  9. 9,0 9,1 (engl.) Raymond Kuhn, Mediji u Francuskoj, 7. travnja 2006., dostupno na Google knjige, Routledge, str. 68, ISBN 978-1-134-98053-6 (pistupljeno 15. studeno 2016.)
  10. (engl.) Magaine.org, nepotpisano: 50 najvećihsvjetskih političkih/financijskih tjednika i novina, godišnji izvještaj za 2001. i 2002. godinu (pristupljeno 13. prosinca 2014.)
  11. (engl.) L'Express (mrežno izdanje), nepotpisano: Kretanje naklade L'Expressa 2012.-2016. (pristupljeno 9. studenog 2016.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]