Christine Ockrent

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Christine Ockrent
Christine Ockrent
Christine Ockrent na stručnom usavršavanju u Parizu 2010.
Rođenje 24. travnja 1944.
Zvanje novinarka, producentica[1]
Nacionalnost Belgijka[2]
Glasilo L'Express
Nagrade Legija časti

Christine Ockrent (Bruxelles, 24. travnja 1944.) belgijska je novinarka, producentica i televizijska voditeljica na francuskoj televiziji.[1]

Dobitnica je Legije časti, najviše francuske državne nagrade, za doprinos francuskom novinarstvu i promicanju francuskog jezika.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođena je u belgijskom glavnom gradu Bruxellesu kao kći diplomata Rogera Ockrenta, voditelja belgijskog odijeljenja za provođenje Marshallovog plana i veleposlanika Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj., i majke Grete Basteine.[2]

Njezina sestra Isabella je ravnateljica Odjela za komunikacije pariškog javnog prijevoznika RATP-a od svibnja 2008. Christine je udana za Bernarda Kouchnera, liječnika i bivšeg ministra zdravstva i športa i europskih integracija[3], članom Socijalističke stranke, s kojim ima sina Alexandera, glumca i novinara.[2]

Nakon osnovne škole, pohađala je privatni licej Cours Hattemer u Parizu. Diplomirala je 1965. godine na Pariškom institutu poltičkih znanosti, nakon čega je pohađala Sveučilište u Cambridgeu.[2]

Nakon godine dana rada u francuskom uredu Europske ekonomske zajednice, karijeru je započela kao istraživačka novinarka, snimajući dokumentarne filmove za NBC Vijesti tijekom 1967. i 1968. godine.[2] Iste godine počinje raditi za poznati informativno-politički magazin 60 minuta na kojem je ostala do 1976. godine, a posljednje godine radila je i kao televizijska producentica i novinarka u londonskom studiju magazina.[1]

Kasnije je vodila francuska izdanja ABC Vijesti na Trećem programu Francuske televizije, u kojima je ostala upamćena zbog razgovora s Amirom-Abbasom Hoveydaom u zatvorskoj ćeliji, samo dva dana prije njegova pogubljenja. Kao 70. iranski predsjednik, svrgnut u Iranskoj revoluciji, odgovarao je na vrlo oštra i nedvosmislena pitanja, koja su kasnije brojni svjetski novinari proglasili kontroverznima i neprimjerenima tadašnjem stanju.[4]

Početkom 1990-ih bila je glavna urednica utjecajnog političkog tjednika L'Express u kojem je isticala svoju potporu Europskoj uniji. Jedna je od supotpisnica javnog pisma američkog poduzetnika Georgea Sorosa iz 2011. u kojem se pozivalo na ujedinjenje europskih čelnika u vrijeme naglog pada eura.[5]

Razotkrila je korupciju na Francuskoj televiziji, nakon što je odbila 650.000 eura, neisplaćenih nakon devet mjeseci besplatnog rada.[5][6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 (fr.) Radio France International (RFI), Francuski audiovizualni centar, pismohrana djelatnika: Christine Ockrent, 3. lipnja 2008. (pristuljeno 10. studenog 2016.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 (fr.) Tko je tko u Francuskoj: Biografski rječnik poznatih Francuza u domovini i inozemstvu i stranih ličnosti u Francuskoj, 40. izdanje (za 2008.godinu), 2009., ISBN 978-2-85784-048-0
  3. (engl.) The Economist, nepotpisano: Francuska politika i mediji: Nouveau Grub Street, 31. svinja 2007. (pristupljeno 10. studenog 2016.)
  4. (fr.) Les Echos, nepotpisano: Christine Ockrent, 21 veljače 2008. (pristupljeno 10. studenog 2016.)
  5. 5,0 5,1 (fr.) Le Figaro, Philippe Larroque, Paule Gonzales, Christine Ockrent : Pourquoi je quitte l'AEF, 26. svibnja 2011. (pristupljeno 10. studenog 2016.)
  6. (fr.) Ozap.com, Benoit Daragon: AEF : Christine Ockrent odbila 650.000 eura neisplaćenih plaća i mita, 17. listopada 2012. (pristupljeno 10. studenog 2016.)