Sivi galeb
| Sivi galeb | |
|---|---|
 Odrasla ptica, Čile | |
.JPG) Mladi galeb, Algarrobo, V. regija Valparaíso, Čile | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)[1] | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Red: | Charadriiformes |
| Podred: | Lari |
| Porodica: | Laridae |
| Potporodica: | Larinae |
| Rod: | Leucophaeus |
| Vrsta: | L. modestus |
| Dvojno ime | |
| Leucophaeus modestus Tschudi, 1843 | |
| Rasprostranjenost | |
 Rasprostranjenost L. modestus Gniježđenje
Bez gniježđenja | |
| Sinonimi | |
| Larus modestus | |
| Baze podataka | |
Sivi galeb, također poznat kao galeb garuma (latinski: Leucophaeus modestus) je galeb srednje veličine porijeklom iz Južne Amerike. Neobičan među galebovima, gnijezdi se u unutrašnjosti u izrazito suhoj pustinji Atacama u sjevernom Čileu, iako je prisutan kao ptica koja se ne razmnožava duž većeg dijela pacifičke obale Južne Amerike.
Opis[uredi | uredi kôd]
Jedinke oba spola sivih galebova su slične. Odrasle jedinke narastu do duljine od oko 45 cm i teže oko 360 to 400 g. Ljeti je glava bijela, a zimi smeđesiva. Tijelo i krila su sivi s leđnom površinom prilično tamnijom od trbušne. Letna pera su crna, a unutarnja primarna i sekundarna imaju bijele vrhove, vidljive u letu. Rep ima crnu traku s bijelim stražnjim rubom. Noge i kljun su crni, a šarenica smeđa.[2] Zov je sličan onom astečkog galeba (Leucophaeus atricilla).[3]
Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]
Sivi galeb se razmnožava u unutrašnjosti pustinje Atacama u sjevernom Čileu. Njegov negnijezdeći areal uključuje Kostariku, Kolumbiju, Ekvador, Peru i Čile, a zabilježen je na Falklandskim otocima, Južnoj Georgiji i Otočju Južni Sandwich. Može zalutati u Panamu.[1]
Ponašanje[uredi | uredi kôd]
Razmnožavanje[uredi | uredi kôd]
Dugi niz godina bila je misterija gdje se ova ptica razmnožava jer nisu bile identificirane obalne kolonije. Međutim, 1945. godine otkriveno je da se razmnožavala u pustinji Atacama u unutrašnjosti Čilea. Ovo vruće i sušno okruženje ima malo grabežljivaca i može biti relativno sigurno za galebove koji se razmnožavaju.[3] Mjesto odabrano za gnijezdo, ogrebotina u pijesku i često u blizini stijena, bezvodno je područje oko 35 to 100 km od obale.[4] Nakon što se jaja izlegu, roditelji ih naizmjence vraćaju na more kako bi svojim potomcima donijeli hranu i vodu.[4]
Vlažnost, brzina vjetra, temperatura zraka i površine variraju svakodnevno, a galeb mora koristiti različite termoregulacijske mehanizme kada se gnijezdi kako bi održao svoju tjelesnu temperaturu i temperaturu svojih jaja i pilića unutar prihvatljivih granica. U najtoplijem dijelu dana matična ptica stoji iznad gnijezda kako bi spriječila pregrijavanje jaja ili pilića. Njegov glavni grabežljivac je puran sup (Cathartes aura) i kada je ugrožen, roditelj koji inkubira ponekad privremeno napusti gnijezdo, a kada se to dogodi jaja moraju imati nepropusne ljuske kako bi se izbjegao gubitak previše vode isparavanjem. U stvari, utvrđeno je da je gubitak isparavanjem iz jaja otprilike jedna trećina onoga koji se javlja kod kalifornijskog galeba (Larus heermanni), još jedne vrste koja se gnijezdi u pustinji.
Hranjenje[uredi | uredi kôd]
Tipično stanište sivog galeba su pješčane plaže i muljevite ravnice duž zapadnih obala Južne Amerike gdje svojim kljunom u sedimentu traži plijen beskralježnjaka,[3] osobito krtice. Također jede ribu i Nereididae, traži iznutrice i ponekad prati ribarske brodove.[1]
Status[uredi | uredi kôd]
Sivi galeb ima ograničeno područje razmnožavanja u unutrašnjosti i ograničeno područje zimovanja duž obala Ekvadora, Perua i Čilea. Vjeruje se da je trend populacije silazni. Međutim, ukupan broj ptica je dovoljno velik da opravda navođenje sivog galeba kao "Najmanja zabrinutost" umjesto da ga uključimo u ugroženiju kategoriju.[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d BirdLife International. 2012. Larus modestus. IUCN Red List of Threatened Species. 2012. Pristupljeno 30. svibnja 2014.
- ↑ Josep del Hoyo, Andrew Elliott, Jordi Sargatal (Eds.): Handbook of the Birds of the World. Volume 3: Hoatzin to Auks. Lynx Edicions 1996, ISBN 978-84-87334-20-7, p. 602
- ↑ a b c Leucophaeus modestus. Neotropical Birds Online. Cornell Lab of Ornithology. Pristupljeno 30. svibnja 2014.
- ↑ a b Guerra, Carlos G.; Aguilar, Roberto E.; Fitzpatrick, Lloyd C. 1988. Water Vapor Conductance in Gray Gulls (Larus modestus) Eggs: Adaptation to Desert Nesting. Colonial Waterbirds. 11 (1): 107–109. doi:10.2307/1521176. JSTOR 1521176
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
 | Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Leucophaeus modestus |
| Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Leucophaeus modestus |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Leucophaeus modestus |