Livonski red

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
oklop livonskih vitezova

Livonski red bio je je autonomna livonska grana Teutonskog Reda i član Livonske konfederacije od 1435. do 1561.

Nakon što je poražen od Samogita godine 1236. u bticu kod Schaulena (Saule), ostatci na Livonske Braće mača bili su uključeni u Teutonske vitezove i postali poznati kao vitezovi livonskog reda godine 1237.[1] Između 1237. i 1290. Livonski red je osvojio čitavu Kurlandiju , Livonije i Semigaliju, ali pokušaji Reda da se upadne u susjednu Republiku Novgorod bili su neuspješni i njegova vojska je na kraju poražena u bitci kod Rakvere (1268). Godine 1346. , Red je kupio Vojvodstvo Estoniju od kralja Valdemara IV. Danskog. Život unutar teritorija Reda opisan je u Kronici Balthasara Russowa (Balthasar Russow kronika der Provinz Lyfflandt).

Teutonski red je počeo opadati nakon poraza u bitci kod Grunwalda godine 1410. i sekularizacije svojih pruski teritorija od strane Alberta od Brandenburga godine 1525. , ali Livonski red uspio je održavati neovisno postojanje.

Poraz livonskog reda u bitci kod Swiente (Pabaiskasa) 1. rujna 1435. , koji je koštao života Velikog Meštra i nekoliko visokih vitezova, doveo je Red bliže njihovim susjedima u Livoniji.Sporazum livonske konfederacijae (eiine fruntliche eyntracht) potpisan je 4. prosinca 1435. od strane nadbiskupa u Rigi, biskupa Kurlandije , Dorpata, Osel-Wieka i Revala, predstavnika Reda , vazala i zastupnika gradskih vijeća iz Rige, Revala i Dorpata.[2]

Tijekom Livonskog rata, međutim, red je pretrpio odlučujući poraz od postrojbi Moskovske Rusije u bitci na Ergeme godine 1560. Zatim Livonski red je tražio zaštitu od Žigmunda II. Augusta, kralja Poljske i velikog vojvode od Litve, koji su intervenirali u ratu između biskupa Vilima od Rige i Bratstva godine 1557.

Nakon dolaska u dogovoru sa Žigmundom II. Augustom i njegovim predstavnicima (posebice Mikolajem "Crnim" Radziwillom), zadnji veliki meštar, Gotthard Kettler sekularizirao je Red i obratio ga na luteranstvo. U južnom dijelu teritorija bratstva on je stvorio Vojvodstvo Kurland i Semigaliju za svoju obitelj. Većina ostalih zemalja zauzeta od strane Velike Kneževine Litve. Sjeverno od Estonije je uzeto natrag natrag od Danske i Švedske.

Od 14. do 16. stoljeća, srednji niski njemački kao govorni u gradovima Hanze je bio etablirani na jezik, ali ga je kasnije naslijedio visoki njemački kao službeni jezik tijekom 16. i 17. stoljeća. [3]

Meštri Livonskog reda[uredi VE | uredi]

Livonski meštar kao i meštar Teutonskog reda bio je biran od strane svojih kolega vitezova na doživotno razdoblje. Veliki meštar je imao nadzorne ovlasti a njegov savjet je, iako neobvezujuć, imao učinak izravne naredbe. Veliki meštar teutonskih vitezova nije ograničavao lokalnu autonomiju, rijetko je posjećivao Livoniju ili slao veleposlanika za pregled.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://books.google.hr/books?id=lVBB1a0rC70C&pg=PA69&dq=%22Livonian+order%22&redir_esc=y#v=onepage&q=%22Livonian%20order%22&f=false
  2. http://books.google.hr/books?id=4QxtGQAACAAJ&dq=&redir_esc=y
  3. Koch, Kristine (2002) (in German). Deutsch als Fremdsprache im Russland des 18. Jahrhunderts. Die Geschichte des Deutschen als Fremdsprache. 1. Berlin/New York: Walter de Gruyter. p. 59. ISBN 3-11-017503-7.