Ljekoviti sipan

Izvor: Wikipedija
Ljekoviti sipan
ljekoviti sipan
ljekoviti sipan
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Tracheophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Lamiales
Porodica: Lamiaceae
Rod: Hyssopus
Vrsta: H. officinalis
Dvojno ime
Hyssopus officinalis
L., 1753
Baze podataka

Flora Croatica

Ljekoviti sipan (miloduh, izop, lat. Hyssopus officinalis), biljka je iz roda Izopa (Hyssopus), udomaćena u Južnoj Europi, Srednjem Istoku, te u području koje okružuje Kaspijsko jezero. Od davnine se koristi kao ljekovita i začinska biljka,više ga se puta spominje u Bibliji. Kod nas je ljekoviti sipan razmjerno rijetka biljka,ima ga na nekoliko lokaliteta na sjevernom,te srednjem Velebitu.

Ljekovitost[uredi | uredi kôd]

Izop je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka koju je koristio i poznati grčki liječnik Hipokrat . U medicini se koriste dijelovi stabljika s listovima i cvjetovima. Prema terapeutskom učinku, izop je sličan ljekovitoj kadulji .Uključen je u farmakopeju Rumunjske, Francuske, Njemačke, Portugala i Švedske. U Bugarskoj se preporučuje za kronični bronhitis i katar crijeva kao sredstvo za smanjenje znojenja, kao antiseptik. U narodnoj medicini u Bugarskoj koristi se za dispepsiju, konstipaciju, anemiju i kao ekspektorans . U ruskoj narodnoj medicini lišće i cvjetni vrhovi izopa koriste se kao ekspektorans kod kroničnog katara gornjih dišnih putova (bronhitis, traheitis, laringitis ), kao i kod bronhijalne astme, nervoze, angine, prekomjernog znojenja, reumatizma, za kronični kolitis, kod nadutosti kao antihelminitik, diuretik i blagi tonik. Eksperimentalno je dokazano antimikrobno djelovanje eteričnog ulja izopa. Predloženo je da se koristi u smjesi s bilo kojom masnom bazom kao lijek za gnojne kožne bolesti stafilokoknog porijekla. Infuzija i uvarak izopa mogu se koristiti izvana za pranje očiju, za stomatitis, bolesti ždrijela i promuklost, kao i za obloge za modrice, i kao sredstvo za zacjeljivanje rana

Sastav[uredi | uredi kôd]

Sadrži od 0,6 do 2 % eteričnog ulja, flavonoide (diosmin, izopin, hesperidin), taninske i gorke tvari, smolu, triterpenske kiseline (ursolnu i oleanolnu), te do 0,2% vitamina C.[1]

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

Wilfort, R. Ljekovito bilje i njegova upotreba,Zagreb 1974.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Dudčenko, L.G, Kozjakov, A.S., Krivenko, V.V. Prjano aromatičeskie i prjanovkusovie rastenija, Kijev 1989., str. 96