Lu Xun

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Luxun, Fotografija iz 1930.

Lu Xun (鲁迅) (25. rujna, 1881.19. listopada, 1936.) je bio pseudonim kineskog pisca izvornog imena Zhou Zhangtao (周樟寿) koje je kasnije promijenio u Zhou Shuren (周树人). Lu Xun se smatra ocem moderne kineske književnosti, s obzirom da je napisao prva književno djelo na govornom, pučkom, jeziku (白话) - dramu naziva Dnevnik jednog luđaka (kineski: 狂人日记). Ista drama će uskoro postati kamenom temeljcem Novog kulturnog pokreta (新文化运动) koji će se kasnije pretvoriti u politički pokret, Pokret 4. svibnja. Lu Xun se osim pisanjem bavio i književnom kritikom, poviješću, prevodilaštvom i teorijom umjetnosti.

Život[uredi | uredi kôd]

Lu Xun je rođen u Shaoxingu, pokrajini Zhejiang. Godine 1892. počinje pohađati školu lokalnog xiucaia, Tao Jingwua, gdje upoznaje i Zhang Runshuia prema kojem će Lu Xun oblikovati jednog od najpoznatijih likova u kineskoj književnosti, Runtua (闰土) iz pripovjetke Dom (故乡).

Godine 1896. nakon smrti oca, počinje pisati dnevnik. Uskoro potom dolazi u sukob s dijelom obitelji zbog nasljedstva i odlazi u Nanjing gdje pohađa Pomorsku školu, kada i mijenja ime u Zhou Zhangtao. Na nagovor rođaka pohađa carski okružni ispit. Na ispitu ne uspijeva i nakon što mu se razbolio jedan od braće odustaje od karijere carskog činovnika i upisuje Školu rudarstva i željeznice koju će završiti 1902. godine. U toj školi, Lu Xun se po prvi puta susreće sa zapadnom kulturom. Intenzivno uči engleski i njemački jezik te čita brojne zapadne i kineske autore, među kojima i Evoluciju i Etiku T. H. Huxleya, koja će kasnije duboko utjecati na njegove poglede.

Nakon završetka škole odlazi u Japan kako bi se školovao za liječnika. Prije studija na Medicinskoj Akademiji Sendai, dvije godine provodi u Kobun Institutu, gdje uči japanski jezik. Studij medicine je smatrao dosadnim i napornim, dijelom i zbog lošeg poznavanja japanskog jezika, pa je nakon dvije godine odustao od studija. Međutim jedan događaj na tom studiju je označio prekretnicu u njegovom životu. Tijekom njegovog studija izbio je Rusko-japanski rat (1904-1905). Nakon jednog predavanja, studentima su prikazane fotografije iz tog rata. Na fotografiji je bio prikazan Kinez kojem su Japanci odlučili odrubiti glavu pod optužbom da je ruski špijun, a koji je bio okružen ravnodušnim Kinezima. Lu Xun je u predgovoru Pokliča (呐喊) objasnio da ga je ovaj prizor natjerao da postane književni liječnik kineskih duhovnih problema.

Tako, nakon dvije godine studija, odlazi u Tokio, gdje upisuje školu njemačkog. Njegova ga je majka, čuvši glasine da je oženio Japanku, na prevaru dovela u Kinu i oženila sa Zhu An. Lu Xun nikada nije bio u bliskim odnosima sa svojom suprugom, no brinuo se za nju do kraja života. Nekoliko dana nakon svadbe, Lu Xun se sa svojim bratom, Zuorenom, vratio u Japan. Više se nije vraćao na studij, već je pohađao privatne satove ruskog jezika, povijesti i književnosti. Godine 1908. objavio je zbirku prijevoda pripovjetki istočnoeuropskih književnika, Priče iz tuđine, koju je preveo i uredio sa Zuorenom. Godine 1909. izdan je i drugi svezak. Zbog loše distribucije, slabog zanimanja za istočnoeruopsku književnost te činjenice da je prevedena na klasični kineski jezik, a ne na svakodnevni, pučki jezik, zbirka nikada nije stekla širu publiku. Iako je namjeravao krenuti u Njemačku kako bi nastavio studije, zbog nedostatka novca, iste se godine vraća u Kinu, gdje pronalazi posao učitelja na nekoliko škola u Hangzhou i rodnom Shaoxingu, gdje će 1911. godine napisati i svoju prvu pripovjetku Nostalgija (怀旧). Pripovjetkom je bio toliko razočaran da ju je bacio. No, njegov brat Zuoren ju je sačuvao i dvije godine kasnije objavio u časopisu Književni mjesečnik pod pseudonimom Zhou Chuo (周逴). Lu Xun je za bratovo djelo saznao tek po objavi pripovjetke u časopisu, 1913. godine.

U veljači 1912. godine, netom nakon završetka Revolucije u Xinhaiu kojom je srušena Qing dinastija i uspostavljena Republika KIna, Lu Xun na poziv tadašnjeg ministra počinje raditi u Ministarstvu obrazovanja. Isprva radi u Nanjingu, a potom odlazi u Peking, u kojem će ostati do 1926. godine. Isprva je prepisivao.

Književni rad[uredi | uredi kôd]

Do svoje smrti 1936. godine objavio je dvadeset dvije pripovjetke u dvije zbirke (Poklič i Stare priče prepričane), poemu u prozi Divlja trava, kao i mnogobrojne eseje i prevode – posebno je cijenio Gogolja, i prvi je preveo Mrtve duše na kineski.

Lu Sjin je bio urednik nekolikih ljevičarskih časopisa, od kojih je najznačajniji bio Nova omladina (kineski: 新青年 /Xīn Qīngnián/). Bio je i jedan od prvih pristalica esperanto pokreta u Kini.

Iako je bio simpatizer kineskog komunističkog pokreta, nikada nije pristupio KPK. Zbog njegove naklonosti komunistima, njegova su djela bila zabranjena na Tajvanu do kraja osamdesetih godina.

Njegova djela su i danas vrlo značajna i popularna.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Lu Xun
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Lu Xun