Lujo Zloušić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Fra Lujo Zloušić, krsnog imena Ivan, (Vareš, 8. prosinca 1895. - 25. listopada 1969.), hrvatski franjevac, odgojitelj, prosvjetni djelatnik, crkveni dužnosnik, umro na glasu svetosti [1] Angažirao se za obnovu crkve i svetišta u Olovu.[2] Vareški je kraj dao znamenite franjevce i svećenike Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, poput fra Matije Divkovića, fra Filipa Lastrića, fra Grge Ilijića Varešanina a Zloušić pripada ovom nizu.[3][4]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u Varešu 8. prosinca 1895. U obiteljskom odgoju veliku je ulogu imala zajednička večernja molitva svih ukućana. Osnovnu školu fra Lujo je završio u Varešu, a potom je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju je pohađao od 1906. do 1915. Uvijek je bio odličan đak i pokazivao najbolje vladanje. U gimnaziji je bio pročelnik Marijine kongregacije i urednik đačkog lista Cvijet. Godinu novicijata proveo je Gučoj Gori od 1911. do 1912., uzevši redovničko ime: fra Ljudevit. Bogosloviju je studirao u Sarajevu od 1915. do 1918., a u jednom mandatu je bio pročelnik bogoslovskog Zbora  Jukić. Mladu misu je proslavio u Varešu, 16. lipnja 1918. [1]

Nakon toga, starješinstvo Provincije ga je poslalo na studij matematike i fizike u Beč. Odatle se zbog političkih promjena u Monarhiji brzo vratio u Zagreb, gdje je 1922. diplomirao matematiku i fiziku. Iste godine postavljen je za profesora matematike i fizike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i ondje proveo 47 godina, sve do svoje smrti 1969. Osim profesorske službe bio je odgojitelj u Sjemeništu, deset godina odgojitelj klerika, upravitelj Marijine kongregacije i ravnatelj Gimnazije. Obnašao je i visoke službe u svojoj Provinciji: triput je bio zamjenik provincijala, definitor, a bio je i vizitator u dalmatinskoj franjevačkoj Provinciji. [1] Spadao u skupinu visočkih učitelja svetački dosljednih svjedoka franjevačkog identiteta: fra Lujo Zloušić, fra Rastko Drljić, fra Šimo Šimić, fra Borivoje Piplica, fra Alojzije Ištuk, fra Ignacije Gavran i dr.[5]

Sve do godinu dana prije smrti fra Lujo je bio aktivan, radin, vitalan. Početkom 1969. primio je zaštitnu injekciju protiv gripe, od koje se ozbiljno razbolio, dobio upalu pluća i srčane probleme, pa je oko šest tjedana proveo u bolnici u Sarajevu. Tijekom listopada, kao bolesnik, pripravio je predavanja za redovitu nastavu i napisao svoj zadnji članak o olovskim slikama. Preminuo je 25. listopada oko dva sata popodne, nakon kraće agonije, predavši se u Božje ruke.[1]

Fra Lujin sprovod, upriličen 27. listopada 1969. u Visokom, bio je veličanstven. Osim velikog broja svećenika, a među njima su bili crkveni i redovnički poglavari, ispratili su ga brojni katolici i velik broj muslimana. Fra Lujo je samo privremeno počivao u visočkom groblju. Njegovo je tijelo 1971. preneseno u olovsku crkvu, koju je s mukom i ljubavlju sagradio.[1]

Fra Lujino je zanimanje i djelovanje bilo vrlo široko i raznoliko: bio je profesor i odgojitelj, svećenik, vodio je računa o izgradnji crkve Gospina svetišta u Olovu, pisao je i davao instrukcije iz matematike i fizike. Dok je bio djelatan kao profesor, ponekad bi imao i po 27 školskih sati tjedno. Predavanja je savjesno pripremao i srdačno izlagao. Ocjena bi mu uvijek bila na drugom mjestu: cijenio je trud i osobu. [1]

Fra Lujina osobnost posebno je zasjala u odgojiteljskoj izvrsnosti. U službi odgojitelja proveo je 17 godina. Delikatna i zahtjevna briga za duhovni, studijski i ljudski napredak đaka i studenata zaokupljali su i punili fra Lujinu dušu i srce. Među đacima nije bio stražar ni sudac, već otac koji je tu da uvijek pomogne. Prema Bogu je imao strahopoštovanje, prema ljudima poštovanje, a pažljivo postupanje prema stvarima – uvijek uzdržljiv, taktičan, profinjen. U njegovu odgoju i nastupima bila je vidljiva ljubav. Oduševljenje za svećeničko i redovničko zvanje nenametljivo je prenosio na svoje đake. Odgajao je svojom osobom i svojim primjerom: živa vjera, sasvim istinit, pravedan, ponizan, prožet idealima – to je bila tajna njegova odgojiteljskog uspjeha. [1]

Cijenio je i ljubio svoj profesorski i odgojiteljski rad, ali mu je prva ljubav bila svećenički rad za duše. U tome je bio neumoran. Odlazio bi tamo gdje je bilo najpotrebnije i najteže, osobito u poratno vrijeme. U tom svetom poslu nije žalio ni sebe ni svoje vrijeme. [1]

Ipak, glavna fra Lujina ljubav bila je i ostala prastaro Gospino svetište u Olovu. Fra Lujo je na svoj način postao simbol ovoga Svetišta, a ono simbolom njegove žarke ljubavi prema Isusu i Mariji, njegove zahvalnosti Nebeskoj Majci za milosti i čudesa koja je tu činila izmučenom narodu u teškim turskim vremenima. Napokon, Olovo je njegova žarka molitva i njegova pokora za Crkvu i Provinciju, za njezina tri odgojna zavoda, ujedno njegove tri ljubavi: sjemenište, bogosloviju i novicijat. Vodila ga je i želja da to Svetište oživi te da i nama danas bude duhovna snaga za život. U tom smislu Olovo je osjećao kao svoj osobni poziv: Olovo je njegov zavjet. [1] Bila mu je najvažnija pastoralna postaja punih 40 godina. Do Olova je dolazio preko Vareša, odakle je pješke prelazio koji je trajao 6-8 sati, ili najpogodnijim preko Ivančića gdje je prvo išao vlakom (šumska željeznica "ćiro") preko Semizovca do Ivančića otkuda je pješačio 3-4 sata do Olova; ili Zavidovića, najmanje fizički naporan, ali najdugotrajniji – oko 10-12 sati, pa i više. Preko Ivančića najčešće je i išao, s torbicom uprtnjačom na leđima i štapom, te s malim žutim koferom od kartona, s nešto suhe hrane i drugim raznim potrepštinama u njemu.[2]

Fra Lujina propovijed uvijek je bila realna, bez kićenja, ali neodoljiva po uvjerenju kojim je govorio i životu koji je iza svega toga stajao. Vrlo često je posjećivao obitelji, osobito one u potrebi i bolesnike, noseći im Božje svjetlo i mir. Htio je približiti čovjeka Bogu i tako ga učiniti boljim. Njegovi posjeti i ljudski susreti u bilo kojoj prilici – na putu, u vlaku, u autobusu – mnogima su bili uporište vjere u Boga. Vrlo često je išao na sprovode, onako iz sevapa, govorio bi, pružajući pomoć svom bližnjemu u krajnjoj potrebi. [1]

Fra Lujo je svoju jaku vjeru i svoju nadu i svoju ljubav, posebno prema Gospi, najbolje očitovao u gradnji olovske crkve, u periodu od 1929. do 1936. Potreba za izgradnjom nove crkve fra Luji je bila neodgodiva i neodoljiva. Sastavljen je odbor za gradnju, ali on nikad nije stvarno proradio, tako da je sav teret gradnje pao na fra Lujina ramena: od skupljanja novca do organiziranja radova. Olovska crkva je trajan spomen vjere, žrtve i ljubavi i jak molitveni vapaj Bogu po Gospi Olovskoj za nas danas i naše svjedočko kršćansko življenje ovdje u Bosni.[1]

Visočani i mnogi drugi pamte fra Luju po mnogobrojnim instrukcijama, svima bez ikakve razlike na vjeru ili koje drugo stanje. Instrukcije su bile drugi fra Lujin školski program u nastavničkom radu. Broj učenika godinama se povećavao. Kroz fra Lujine instrukcije uspješno je moralo proći barem tisuću osoba kroz 25 godina njegova instrukcijskog zalaganja! Uz to, imao je sklonost i sposobnost za pisanje i žalio je što su ga u tome priječile mnogobrojne obveze. Ipak, u tom je ostavio lijep i važan doprinos, pišući članke i priloge: znanstvene i odgojne, o Olovu i o pojedinim dragim pokojnicima, u zahvalnosti i ljubavi. [1]

Znakovi svetosti[uredi VE | uredi]

Fra Lujo je svima ostao u sjećanju kao svetački lik. Promatramo li svetost kao osobnu zaljubljenost u Boga, očitovanu posebno kroz molitvu, kao uzorno kreposno življenje u herojskom stupnju, kao divnu ravnotežu izvanredne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Oni koji su s njim dugo živjeli svjedoče o trostrukoj fra Lujinoj svetosti. Njegova tipična krepost jest izdržljivost, strpljivost, ustrajnost. Stasom visok, od posta mršav, ali fizički i duševno izdržljiv i jak. Mogao je izdržati dugo bez vode i jela, bez sna i odmora. To mogu samo duše duhovno jake i motivirane. U reakciji brz, ali kontroliran, razborit, staložen. Post, molitva, rad i neumorna dobrota karakterizirale su ga.[1]

Druga njegova velika krepost jest istinoljubivost. Istina je izvirala iz njegovih očiju i izlazila mu iz usta i vladanja. Duševno fin, diskretan, obziran i pažljiv – zato je svima bio drag i privlačan. Glavna fra Lujina krepost bila je pak pobožnost. Rastao je i stasao u duhu molitve. Doživljavao ju je kao svoje poslanje, ili još bolje, kao slanje u dobar i svet život. Živio je onako kako je molio. Po molitvi je rastao u svijesti o Božjoj dobroti i ljubavi i dobivao snagu za život. Molitvu je učio od svetog serafskog oca Franje, sv. Bone i drugih. Nastojao je kročiti njihovim stopama, stalno rastući u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kao svećenik uvijek je bio na raspolaganju za svete sakramente, odmah i neumorno. Ponizan, otvoren za druge, požrtvovan. [1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 Bosna Srebrena fra Slavko Topić: Fra Lujo Zloušić (8.12.1895. – 25.10.1969.)/Svjetlo riječi, listopad 2017., Bosna Srebrena (preuzeto 10. prosinca 2018.)
  2. 2,0 2,1 Bobovac fra Berislav Kalfić: Životno djelo fra Lujo Zloušića (1895. - 1969.), br. 130 (preuzeto 10. prosinca 2018.)
  3. CEEOL Želimir Gogić: Fra Lujo Zloušić, Bilten franjevačke teologije Sarajevo, br.1-2, 2015., str. 189.-194.
  4. fra Grgo Ilijić Varešanin, (1736.-1813.), apostolski vikar od 1798. do 1813. godine.
  5. Udruga đaka franjevačke klasične gimnazije Visoko fra Ivan Nujić: Zbogom, oče, učitelju i brate!, 2. kolovoza 2018. (preuzeto 10. prosinca 2018.)

Napomena: Ovaj tekst ili njegov dio preuzet je sa stranica Bosna Srebrena. Vidi Dopusnicu Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene za Wikipediju na hrvatskome jeziku.