Prijeđi na sadržaj

Magični realizam

Izvor: Wikipedija

Magični realizam ili magijski realizam književno-umjetnički je smjer u kojem je svijet prikazan realistično, ali s magičnim obilježjima, čime se često muti granica između spekulativne fikcije i stvarnosti.[1] Taj se pojam ponajprije odnosi na književnost u kojoj su magične ili nadnaravne pojave dio stvarnoga svijeta ili normalnih okruženja. Najviše je prisutan u romanima i dramskim komadima.[2]:1–5 Luis Leal ističe da magična književnost i magični realizam nisu istovjetni pojmovi jer je cilj magičnog realizma „iskazati, a ne izazvati osjećaje”.[3] Premda sadrži određena obilježja magije, žanrovski se uglavnom smatra drukčijim od fantastike zbog podrobnih opisa stvarnoga svijeta i zato što obilježjima magije nastoji nešto reći o stvarnome svijetu; fantastika, s druge strane, često je odvojena od njega.[4][5][6] Ta se dva žanra također razlikuju po tome što je magični realizam bliži književnoj fikciji nego fantastici, koja je tek vrsta žanrovske fikcije.[7] Magični realizam često se smatra mješavinom stvarnih i magičnih obilježja koja omogućuje slobodniji stil pisanja nego realizam i fantastika.[5]

Opis

[uredi | uredi kôd]

Pojam magični realizam više je deskriptivan nego precizan; Matthew Strecher određuje ga kao „ono što se događa kad u iznimno detaljno i realistično mjesto radnje prodre nešto prečudno da bi bilo vjerojatno”.[8] Pojam i šira definicija često se mogu miješati jer se brojni književnici svrstavaju među magične realiste. Taj je pojam nadahnut njemačkim i talijanskim slikarskim stilom iz dvadesetih godina 20. stoljeća, kojemu je nadjenuto isto ime.[2] U knjizi The Art of Fiction britanski književnik i kritičar David Lodge magični realizam određuje kao „pojave čudesnoga i nemogućega u onome što se inače smatra realističnom pričom; to je učinak koji se pogotovo povezuje sa suvremenom latinskoameričkom fikcijom (primjerice s radovima kolumbijskoga književnika Gabriela Garcíje Márqueza), ali se javlja i na drugim kontinentima, na primjer u romanima Güntera Grassa, Salmana Rushdieja i Milana Kundere. Svi su ti pisci živjeli u doba velikih povijesnih prevrata i iskusili su žestoke osobne promjene koje, smatraju, ne mogu primjereno prikazati u diskursu neporemećena realizma”. Kao primjer navodi Kunderin roman Knjiga smijeha i zaborava iz 1979.[9] Michiko Kakutani tvrdi da „dijalozi nadnaravnoga i običnoga u velikom dijelu latinskoameričke fikcije nisu tek književni postupci nego i odraz stvarnosti u kojoj je fantastika često dio svakodnevnoga života”.[10] Magični realizam često miješa povijest i fantastiku; u romanu Djeca ponoći Salmana Rushdieja djeca rođena u ponoć 15. kolovoza 1947., na dan na koji je Indija stekla nezavisnost, telepatski su povezana.[11]

Irene Guenther u opisu njemačkih korijena pojma tvrdi da se javljao uz zamjenski pojam „Neue Sachlichkeit” ili „nova objektivnost” te prikazuje odnos rane umjetnosti magičnog realizma i kasnije književnosti magičnog realizma.[12] Međutim, usprkos njezinu prikazu njemačkih korijena tog pojma, magični realizam često se povezuje s latinskoameričkom književnošću i osnivačima tog žanra, pogotovo književnicima kao što su Gabriel García Márquez, Isabel Allende, Jorge Luis Borges, Juan Rulfo, Miguel Ángel Asturias, Elena Garro, Carrión Grimes, Mireya Robles, Rómulo Gallegos, Alejo Carpentier i Arturo Uslar Pietri. U engleskoj književnosti među glavnim su predstavnicima toga žanra Neil Gaiman, Salman Rushdie, Alice Hoffman, Louis De Bernieres, Nick Joaquin i Nicola Barker. Najistaknutiji predstavnicima žanra u ruskoj su književnosti Mihail Bulgakov, sovjetski disident Andrej Sinjavski i dramatičarka Nina Sadur. U bengalskoj književnosti najprominentniji su autori djela magičnog realizma Nabarun Bhattacharya, Akhteruzzaman Elias, Shahidul Zahir, Jibanananda Das i Syed Waliullah. U književnosti na karnatičkome jeziku autori Shivaram Karanth i Devanur Mahadeva uvrstili su obilježja magičnog realizma u svoja najpoznatija djela. U japanskoj je književnosti jedan od najvažnijih predstavnika tog žanra Haruki Murakami, a u kineskoj Mo Yan, koji je 2012. osvojio Nobelovu nagradu za književnost za svoj „halucinacijski realizam”.

Podrijetlo pojma i izvori u književnosti

[uredi | uredi kôd]

Preteče

[uredi | uredi kôd]

Romantičarskim književnicima 19. stoljeća kao što su E. T. A. Hoffmann i Nikolaj Gogolj, pogotovo kad je riječ o njihovim bajkama i pripovijetkama, pripisuju se zasluge za osmišljavanje romantičarskog pravca u kojem „carstva fantastike stalno prodiru u carstva stvarnoga i napučuju ih”.[13] Anatolij Lunačarski izjavio je:

Hoffmann je, za razliku od ostalih romantičara, satirik. Stvarnost oko sebe promatrao je neuobičajeno oštro i u tom je smislu jedan od prvih i najvećih realista. Primjećivao je najsitnije detalje svakodnevnoga života i smiješne osobine ljudi koji su ga okruživali te ih prenosio uz nevjerojatnu iskrenost. U tom su smislu njegova djela poput planine predivno nacrtanih karikatura stvarnosti. No nije se zadržao samo na tome. Često je stvarao noćne more nalik na Gogoljev Portret. Gogolj je Hoffmannov sljedbenik i uvelike ovisi o njemu u brojnim djelima, primjerice u Portretu i Nosu. U njima, poput Hoffmanna, zastrašuje mòrom i stavlja je u kontrast s pozitivnim početkom ... Hoffmannov je san beskrajno slobodan, graciozan, privlačan i veseo. Kad čitate njegove bajke, jasno vam je da je Hoffmann draga i jasna osoba jer je djetetu mogao ispričati stvari poput Orašara i Kraljevne mladenke — te bisere ljudske mašte.[14]

Filozof Nikolaj Berdjajev i pjesnik Andrej Beli služili su se pojmom „mistični realizam” u predgovoru djela Filozofska, društvena i književna iskustva (1900. – 1906.) odnoseći se pritom na književni žanr koji spaja realizam s mističnim otkrivenjima, s naglaskom na samo autorovo poimanje duhovnoga umjesto na dogmama.[15] Ističu da su kasnija djela Fjodora Dostojevskoga,[16] pogotovo priča o Ivanu Fjodoroviču Karamazovu u Braći Karamazovima (1879. – 1880.), primjeri toga stila smatrajući da Ivanov odnos sa Smerdjakovim i vragom „nadilazi stvarnost i prebiva u apstraktnijem, više metafizičkom okruženju”.[17] Također spominju da se slična božanska obilježja mogu zamijetiti između Stavrogina i Šatova u Bjesovima (1871. – 1872.), protagonista i Svidrigajlova u Zločinu i kazni (1866.) te između protagonista i Nastasje Filipovne i Rogožina u Idiotu (1868. – 1869.).[18] Među ostalim se autorima navode još i Gogolj, Aleksandar Sergejevič Puškin i Lav Nikolajevič Tolstoj.[19] Akademik Ceylan Özdemir napisao je da „mistični realizam” nije sinonim magičnom realizmu, nego stil koji je prethodio njegovoj religijskoj strani.[20]

U eseju Ruski magični realizam i Pelevin kao njegov nositelj Alexandra Berlina piše da je sedam godina prije nego što je Franz Roh osmislio pojam magischer Realismus Viktor Šklovski u eseju Umjetnost kao postupak; teorija proze (1918.) raspravljao o temi koja „nevjerojatno podsjeća” na to U tom se eseju mahom raspravlja o Tolstoju i njegovoj priči Holstomer (1896.) te „očuđenju poznatih predmeta” jer je pripovjedač konj.[21]

U članku „Magični realizam” iz 1932. Serge Charchoune komentira da se u svojem radu koristi simbolizmom, emocionalnom dubinom i zamućivanjem granice između stvarnosti i magije te da svim tim postupcima slijedi definiciju žanra magičnog realizma koju je odredio Edmond Jaloux.[22] U odgovoru na taj članak kritičar Gleb Struve spomenuo je da njegova djela te djela Gaita Gazdanova, Irine Odojevceve i Nine Berberove „u biti ilustriraju magični realizam”.[23] Majstor i Margarita, roman Mihaila Bulgakova, napisan između 1928. i 1940., a objavljen između 1966. i 1967., The Cambridge Companion to European Novelists iz 2012. proglasio je „jednim od velikih djela magičnog realizma” dodavši da stilski slijedi Puškina, Gogolja, Dostojevskoga i Tolstoja te da pokazuje kako se magični realizam drukčije razvijao od latinskoameričke tradicije.[24]

Podrijetlo pojma

[uredi | uredi kôd]

Pojam se prvi put pojavio u njemačkome jeziku kao magischer Realismus. Godine 1925. njemački kritičar umjetnosti Franz Roh poslužio se tim pojmom u opisima slikarstvom nadahnuta stila poznata kao Neue Sachlichkeit (nova objektivnost),[25][26] odgovoru na ekspresionizam čiji je glavni predstavnik bio njemački ravnatelj muzeja Gustav Hartlaub.[2]:9–11[12]:33 Roh je kao temeljne značajke magičnoga realizma izdvojio preciznost u detaljima, glatku fotografsku jasnoću i prikaze 'magične' naravi racionalnoga svijeta; odražavao je jezivu prirodu ljudi i suvremenoga tehnološkog okruženja.[2]:9–10 Također je izjavio da je magični realizam povezan s nadrealizmom, ali opet odvojen od njega; napisao je da se magični realizam posvećuje materijalnim objektima i stvarnom postojanju stvari u svijetu, a nadrealizam apstraktnijem prikazu stvarnosti utemeljenu na psihologiji i podsvijesti.[2]:12

Njemačke slike magičnoga realizma utjecale su na talijanskoga pisca Massima Bontemepellija, za kojega se tvrdi da je prva osoba koja je pretočila obilježja magičnoga realizma u književnost u nastojanju da zahvati fantastičnu i tajanstvenu prirodu stvarnosti. Godine 1926. osnovao je 900. Novecento, časopis posvećen tom žanru, a njegovi su tekstovi nadahnuli belgijske magične realiste Johana Daisnea i Huberta Lampoa.[2]:13–14

Rohov je magični realizam također utjecao na pisce u Latinskoj Americi, gdje je 1927. pojam preveden kao realismo mágico. Venezuelanski književnik Arturo Uslar-Pietri, koji je poznavao Bontempellija, dvadesetih i tridesetih je godina 20. stoljeća pisao utjecajne kratke priče u žanru magičnoga realizma u kojima se posvećivao tajanstvenosti i stvarnosti ljudskoga života.[2]:14–15 Luis Leal izjavio je da je Uslar Pietri vjerojatno prva osoba koja je upotrijebila izraz realismo mágico u književnosti, i to 1948.[27] Postoje dokazi da se meksička književnica Elena Garro služila istim pojmom u opisu djela E. T. A. Hoffmanna, no vlastita djela nije svrstavala u taj žanr.[28] Godine 1949. kubanski pisac Alejo Carpentier, koji je odbacio Rohov magični realizam nazvavši ga pretencioznim, osmislio je povezani pojam lo real maravilloso (čudesni realizam).[2]:14 Maggie Ann Bowers komentirala je da književnost i umjetnost čudesnog realizma iskazuju „naočigled suprotstavljen odnos pragmatična, praktična i opipljiva pristupa stvarnosti te prihvaćanja magije i praznovjerja” na sjecištu različitih kultura.[2]:2–3

Pojmom magičnog realizma poslije se opisivao jeziv realizam američkih slikara kao što su Ivan Albright, Peter Blume, Paul Cadmus, Gray Foy, George Tooker, Brian Connelly i Henry Koerner, koji su stvarali u četrdesetim i pedesetim godinama 20. stoljeća. Međutim, za razliku od načina na koji se primjenjuje u književnosti, magični realizam u umjetnosti nerijetko ne sadrži očite fantastična ili magična obilježja, nego svakidašnje predmete i događaje prikazuje iznimno realistično i često tajanstveno.[12]

Počeci

[uredi | uredi kôd]

Književni magični realizam prvi se put pojavio u Latinskoj Americi. Pisci su često putovali iz svojih država u europska središta kulture kao što su Pariz i Berlin te su ih nadahnjivali tadašnji umjetnički pokreti.[29][30] Na kubanskog pisca Aleja Carpentiera i venezuelanskog pisca Artura Uslar-Pietrija snažno su utjecali europski umjetnički pravci poput nadrealizma dok su tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća prebivali u Parizu.[2] Ključan događaj koji je povezao slikarski i književni magični realizam zbio se 1927., kad je José Ortega y Gasset, osnivač časopisa Revista de Occidente i ključna književna ličnost, objavio prijevod knjige Franza Roha na španjolskome jeziku. Obilježja magičnog realizma „već su se za godinu dana primjenjivala na prozu europskih autora u književnim krugovima u Buenos Airesu”.[12]:61 Između 1935. i 1950. u latinskoameričkoj književnosti pojavili su se preteče magičnog realizma, među kojima su[31] Jorge Luis Borges i njegova zbirka kratkih priča Opća povijest gadosti (iz 1935.).[31] Roman Kraljevstvo ovoga svijeta Aleja Carpentiera (iz 1949.) često se naziva važnim djelom koje je najavilo magični realizam, koji je naposljetku utjelovljen u romanu Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza (iz 1967.).[32] García Márquez izjavio je da ga je nadahnula Preobrazba Franza Kafke: „Prva me rečenica zamalo izbacila iz kreveta. Počinje ovako: 'Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.' Kad sam pročitao tu rečenicu, pomislio sam da ne poznajem nikoga komu bi bilo dopušteno pisati takve stvari. Da sam znao, davno bih počeo pisati.” Dodao je i da su ga inspirirale bajke koje mu je pričala baka: „Govorila mi je o stvarima koje su mi zvučale nadnaravno i fantastično, ali je govorila o njima potpuno prirodno. Dok je pričala bajke, uopće nije mijenjala izraz lica, što je iznenadilo svakoga. Kad sam prije pokušavao napisati Sto godina samoće, pokušao sam ispričati priču, ali nisam vjerovao u nju. Postalo mi je jasno da moram i sam vjerovati u nju i napisati je s istim izrazom lica kakav je imala moja baka kad ih je pričala: trebam biti bezizražajan.”[33]

Teorija magičnog realizma u likovnoj umjetnosti uvelike je utjecala na europsku i latinskoameričku književnost. Massimo Bontempelli smatrao je da se knjiženovšću može stvoriti kolektivna svijet, i to „otvaranjem novih mističnih i magičnih pogleda na stvarnost”. Svojim je djelima tako nastojao nadahnuti talijanski narod za vrijeme fašizma.[2] Uslar-Pietri usko je bio povezan s Rohovim pojmom magičnog realizma i poznavao je Bontempellija. No umjesto da slijedi Carpentierov „(latinsko)američki čudesni realizam”, u svojim je tekstovima isticao „tajanstvenosti ljudskih bića koja žive okružena stvarnošću života”. Smatrao je da je magični realizam nastavak avangardnih, modernističkih i eksperimentalnih književnih djela koja su nastajala u Latinskoj Americi.[2]

Obilježja

[uredi | uredi kôd]

Dolje navedena obilježja nisu jednako zastupljena u djelima magičnog realizma; svaki je tekst drukčiji. Međutim, precizno određuju što se sve može naći u književnim djelima toga žanra.

Obilježja fantastičnog realizma

[uredi | uredi kôd]

U žanru magičnog realizma fantastični se događaji odvijaju u inače realističnom kontekstu. Bajke, narodne priče i mitovi postaju relevantni u suvremenom društvu. Fantastične osobine pridane likovima, kao što su levitacija, telepatija i telekineza, pomažu obuhvatiti suvremenu političku stvarnost fantazmagorične naravi.[34]

Smještenost u stvarni svijet

[uredi | uredi kôd]

Prisutnost fantastičnih elemenata u svakidašnjem svijetu temelj je magičnoga realizma. Pisci ne izmišljaju nove svjetove, nego otkrivaju magično u postojećem svijetu; primjer takva postupka vidljiv je u romanu Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza. U djelima toga žanra ono nadnaravno postaje dio prirodnoga, poznatoga svijeta.[35]:15 Ključno je to što likovi u djelima tog žanra smatraju da ono što bi se inače smatralo nadnaravnim ili čak jezivim (npr. anđelov pad s neba) nije ništa neuobičajeno.

Autorova šutnja

[uredi | uredi kôd]

Autorova šutnja odnosi se na „namjerno suzdržavanje od dijeljenja informacija i objašnjenja o zbunjujućem izmišljenom svijetu”.[36]:16 Pripovjedač je ravnodušan, što pogotovo dolazi do izražaja kad ne objašnjava fantastične zgode. Priča se razvija „logično i precizno”, kao da se ne događa ništa neuobičajeno.[31][36]:30 Magični događaji prikazuju se kao svakodnevna zbivanja; čitatelj se potiče da ono čudesno doživljava kao normalno i uobičajeno.[2]:25–27

Obilje

[uredi | uredi kôd]

U eseju „Barok i čudesno stvarno” kubanski pisac Alejo Carpentier određuje barok kao manjak praznine, otklon od strukture i pravila te „izvanredno” obilje detalja koji ošamućuju; kao suprotnost tomu navodi Pieta Mondriana. Carpentier tvrdi da je barok slojevitost elemenata, što se lako prenosi u postkolonijalno i transkulturno latinskoameričko ozračje kojemu daje istaknuto mjesto u romanu Kraljevstvo ovoga svijeta. Izjavio je da je Amerika „kontinent simbioze, mutacija ... mestizaje, koji stvara barok”,[30] što uočava u iskićenim astečkim hramovima i pjesništvu na jeziku nahuatl. Dodao je da među izmiješanim narodima nastaje ono „čudesno stvarno”, ali naglašava da čudesno ne znači lijepo i ugodno, nego izvanredno, neobično i izvrsno. Zaključio je da se tom izgradnjom slojeva, obuhvaćenom latinskoameričkom vrstom romana, nastoji „prevesti širinu Amerike”.[30]:107

Hibridnost

[uredi | uredi kôd]

Priče u djelima magičnog realizma uglavnom se odvijaju u hibridnim slojevima stvarnosti, u „neskladnim arenama suprotnosti kao što su gradsko i seosko, zapadno i urođeno”.[37][38]

Metafikcija

[uredi | uredi kôd]

Ovo se obilježje odnosi na čitateljevu ulogu u književnosti. Zbog višestrukih slojeva stvarnosti i odnosa sa svijetom čitatelja posvećeno je utjecaju fikcije na stvarnost, stvarnosti na fikciju i čitateljevu ulogu u svemu tome, zbog čega poziva na društvenu ili političku kritiku. Riječ je o sredstvu bitnu za povezanu i učestalu pojavu u žanru magičnog realizma: tekstualnost. Taj pojam određuju dva uvjeta: zamišljeni čitatelj ulazi u priču unutar priče dok je čita i time postaje svjestan svoje čitateljske uloge. S druge strane, svijet teksta prelazi u čitateljev (stvarni) svijet. Razum bi onemogućio taj proces, ali „magija” ga omogućuje.[39]

Veća svijest o tajanstvenosti

[uredi | uredi kôd]

Književnost magičnoga realizma uglavnom izostavlja objašnjenja o onome magičnom ili zamućuje neke dijelove priče, što zbunjuje i stvara misteriozan ugođaj.[40][41] Primjerice, kad čita Sto godina samoće, čitatelj treba zaboraviti očekivane književne postupke kao što su kontekstualizacija likova, razvoj priče, linearno vrijeme radnje, znanstvene činjenice itd. i nastojati težiti k stanju veće svijesti o povezanim stvarima u životu ili skrivenim značenjima kako bi mu knjiga počela imati smisla. Luis Leal opisao je taj osjećaj rekavši da valja „uhvatiti misterij koji diše onkraj stvari”[27] i komentirao je da pisac mora izoštriti svoja osjetila do krajnjih granica kako bi obuhvatio sve razine stvarnosti, a naročito onu koja pokriva misterije.

Politička kritika

[uredi | uredi kôd]

Magični realizam „implicitno kritizira društvo, pogotovo elitu”.[42] Posebice kad je riječ o Latinskoj Americi, žanr se odvaja od „privilegiranih središta književnosti”.[43] Taj oblik književnosti ponajprije je posvećen i govori o onima koji su „izvan središta” – o osobama koje su marginalizirane u geografskom, društvenom i gospodarskom kontekstu. Stoga „alternativni svijet” magičnog realizma nastoji ispraviti stvarnost ukorijenjenih stavova (npr. realizam, naturalizam, modernizam). Tekstovi magičnoga realizma zato su subverzivni – suprotstavljaju se dominantnim silama u društvu. S druge strane, osobe među dominantnim silama u društvu mogu se okoristiti magičnim realizmom kako bi se odvojili od svojeg „diskursa moći”.[43]:195 Theo D'haen tu promjenu stava naziva „decentriranjem”.

U doktorskoj disertaciji Magical Insurrections: Cultural Resistance and the Magic Realist Novel in Latin America, (University of Essex, 1996.) William Spindler tvrdi da je u latinskoameričkim romanima tog žanra prisutna tema kulturnog otpora,[44] koji popularna kultura podupire time što se suprotstavlja hegemoniji.

U osvrtu na roman Kronika najavljene smrti Garcíje Márqueza Salman Rushdie napisao je da se zahvaljujući formalnom eksperimentu magičnog realizma političke ideje mogu izraziti onako kako možda nije moguće u prethodno uspostavljenim književnim žanrovima:[45]

„El realismo mágico”, magični realizam, barem onaj koji nailazimo u Márqueza, razvio se iz nadrealizma koji prikazuje stvarnu svijest trećega svijeta. Bavi se onim što je Naipaul nazvao „napola oblikovanim” društvima, u kojima se ono prastaro bori protiv odvratno novoga, u kojima su javna korupcija i privatna patnja nekako upadljivije i žešće nego na tzv. sjeveru, gdje su stoljeća bogatstva i moći oblikovala slojeve i njima prekrila površinu onoga što se doista događa. U Márquezovim djelima, kao i u svijetu koji opisuje, stalno se zbivaju nemoguće stvari, i to uistinu vjerodostojno, na otvorenome, ispod podnevnoga sunca.[46]

Glavne teme u kritici

[uredi | uredi kôd]

Nejasne definicije

[uredi | uredi kôd]

Meksički kritičar Luis Leal probleme u definiranju magičnog realizma sažeo je napisavši: „Ako ga možete objasniti, onda to nije magični realizam.” Ponudio je vlastitu definiciju izjavivši: „Ne razmišljajući o pojmu magičnoga realizma, svaki pisac izražava stvarnost koju primjećuje u ljudima. U mojim je očima magični realizam stav likova u romanu naspram svijeta” ili prirode.[27]

Uslar-Pietri o magičnom je realizmu rekao ovo: „[Č]ovjek kao misterij okružen realističnim činjenicama. Pjesničko predviđanje ili pjesničko odbacivanje stvarnosti. To je ono što bi se, s obzirom na to da drugoga imena nema, moglo nazvati magičnim realizmom.”[47]

Zapadnjačko i urođeničko poimanje svijeta

[uredi | uredi kôd]

Kritičko poimanje magičnog realizma kao sukoba stvarnosti i nenormalnosti izvire iz odvojenosti zapadnjačkih čitatelja od mitologije, korijena magičnog realizma koji je mnogo bliži nezapadnjačkim kulturama.[29]:3–4 Magični realizam zbunjuje čitatelje na zapadu zbog „shvaćanja stvarnosti” u tekstu; taj žanr ne objašnjava stvarnost oslanjajući se na prirodne zakone, što je slučaj u tipičnim zapadnjačkim tekstovima, nego stvara stvarnost „u kojoj se odnosi među zbivanjima, likovima te mjestima i vremenima radnje ne mogu temeljiti na onima u stvarnome svijetu i opravdavati njima, odnosno ne mogu se oslanjati na to kako će ih prihvatiti buržujski mentalitet.”[48]:142

Gvatemalski književnik William Spindler u svojem članku „Magic realism: A Typology”[49] spominje da postoje tri vrste magičnoga realizma premda to ne znači da se međusobno isključuju:[50]:12

  • europski „metafizički” magični realizam, koji obilježava otuđenost i ono jezivo; taj stil oprimjeruje Kafkina fikcija;
  • „ontološki” magični realizam, u kojem se neobjašnjiva zbivanja iznose činjenično, bez čuđenja;
  • „antropološki” magični realizam, u kojem se urođeničko poimanje svijeta smješta uza zapadnjačko racionalno poimanje svijeta.

Spindlerova je tipologija magičnoga realizma izvrgnuta kritici kao:[51]

[P]okušaj kategorizacije kojom se nastoji odrediti magični realizam kao projekt specifičan za kulturu, pri čemu se čitateljima određuju ona (nesuvremena) društva u kojima mitovi i magija opstaju do danas i za koja bi se moglo očekivati da će njegovati magični realizam. Ta analiza nije bez zamjerke. [...] [M]oguće je zamisliti slučajeve u kojima oba oblika znanja supostoje.

Lo real maravilloso

[uredi | uredi kôd]

Alejo Carpentier osmislio je pojam es. lo real maravilloso („čudesno stvarno”) i uvrstio ga je u prolog svojeg romana Kraljevstvo ovoga svijeta (1949.). Međutim, postoje nesuglasice oko toga pripadaju li njegova djela žanru magičnog realizma ili ga je njima tek najavio i nadahnuo. Maggie Bowers tvrdi da se naširoko smatra pretečom latinskoameričkoga magičnog realizma (kao romanopisac i kritičar),[2] za koji je izjavila da prikazuje viši oblik stvarnosti u kojem se mogu pojaviti elementi čudesnoga, koji pritom ne djeluju neprirodno ili usiljeno. Spomenula je i da je Carpentier, odvojivši se od Rohova slikarskog magičnog realizma, nastojao pokazati kako su nevjerojatne i čudesne stvari, u skladu s latinskoameričkom raznolikom poviješću, geografijom, demografijom, politikom, mitologijom i religijom, zapravo moguće.[2] K tomu, Carpentier govori da Latinska Amerika obiluje čudesima te da se „samim pisanjem o tom prostoru automatski stvara književnost čudesne stvarnosti”.[35]

Alejo Carpentier

„Čudesno” se može pomiješati s magičnim realizmom jer oba oblika uvode nadnaravne pojave i događaje koji ne iznenađuju implicitnog autora. U obama se oblicima ti magični događaji očekuju i prihvaćaju kao svakidašnji. Međutim, čudesni svijet jest svijet jedne dimenzije. Implicitni autor vjeruje da se ondje može dogoditi bilo što jer je cijeli svijet ionako pun nadnaravnih bića i situacija. Bajke dobro ilustriraju čudesnu književnost. U određivanju čudesnoga važnu ulogu igra svijest čitatelja o tome da je taj izmišljeni svijet drukčiji od svijeta u kojem se nalaze. „Čudesni” svijet jedne dimenzije razlikuje se od dvodimenzijskog svijeta magičnog realizma jer se u potonjem slučaju nadnaravni svijet spaja s prirodnim, poznatim svijetom (i tako nastaje spoj dvaju slojeva stvarnosti – dvodimenzionalnost).[35]:15 Premda se pojmovi magičnog realizma i čudesnog stvarnog katkad rabe kao sinonimi, ključna je razlika u tome čemu se pridaje pozornost u djelu.[35]:11

Kritičar Luis Leal smatra da je Carpentier idejni začetnik magičnog realizma odnoseći se pritom na njegova kritička djela; napisao je da je „[p]ostojanje čudesnog stvarnog ono što je začelo književnost magičnog realizma, koji neki kritičari smatraju pravom američkom književnošću”.[27]:122 Na temelju toga može se izvesti zaključak da je Carpentierovo čudesno stvarno odvojeno od magičnoga realizma po tome što se odnosi upravo na američki kontinent.[38] Lee A. Daniel u skladu s time razvrstava Carpentierove kritičare u tri kategorije: one koji ga ne smatraju pripadnikom pokreta magičnog realizma ni u kojem obliku (Ángel Flores), one koji ga nazivaju književnikom magičnog realizma, ali pritom ne spominju njegov pojam čudesnog stvarnog (Gómez Gil, Jean Franco, Carlos Fuentes), i one koji se u opisu njegova književnoga rada služe obama pojmovima kao sinonimima (Fernando Alegria, Luis Leal, Emir Rodriguez Monegal).[38]

Isključiva povezanost s Latinskom Amerikom

[uredi | uredi kôd]

Ángel Flores tvrdi da je magični realizam međunarodni proizvod, ali da mu je podrijetlo latinskoameričko. Dodao je da je „magični realizam nastavak romantičke realističke struje u književnosti na španjolskome jeziku i ostalim podudarnim europskim književnostima”.[27] Književni kritičari nisu usuglašeni oko toga je li magični realizam latinskoameričkog podrijetla ili globalni ostvaraj postmodernoga svijeta.[29] Guenther je izjavio: „Pustimo pretpostavke, [magični realizam] prvo je prihvatila latinskoamerička književna kritika, a potom su ga prijevodi i književna prisvajanja izmijenili.”[12]:61 Magični realizam postao je međunarodna pojava: među predstavnike toga žanra ubraja se mnogo književnika koji nisu podrijetlom iz Latinske Amerike i brojni smatraju da je žanr u međuvremenu doista postao međunarodni proizvod.[29]:4, 8

Postmoderna

[uredi | uredi kôd]

Pojedini književni kritičari nastojali su povezati magični realizam s postmodernom. Belgijski kritičar Theo D'haen u svojem eseju „Magical Realism and Postmodernism” tvrdi da se, iako se književnici kao što su Günter Grass, Thomas Bernhard, Peter Handke, Italo Calvino, John Fowles, Angela Carter, John Banville, Michel Tournier, Willem Brakman i Louis Ferron općenito mogu smatrati postmodernim autorima, „isto se tako mogu ubrojiti ... među [književnike] magičnoga realizma”.[43]:193 Među osobinama koje se uglavnom pripisuju postmoderni, ali koje se također mogu pripisati književnomu magičnom realizmu, jesu „samoreferiranje, metafikcija, eklekticizam, redundantnost, mnogostrukost, diskontinuitet, intertekstualnost, parodija, nestajanje lika i pripovjedne instance, brisanje granica i destabilizacija čitatelja”.[43]

Usporedbe s povezanim žanrovima

[uredi | uredi kôd]

Realizam

[uredi | uredi kôd]

Realizmom se u književnosti pokušava prikazati stvarni život; roman se ne oslanja samo na ono što prikazuje nego i na to kako to prikazuje. Djela realizma uspostavljaju okvir koji omogućuje čitatelju da oblikuje svijet koristeći se onime što život čini onim što jest. Magični realizam „oslanja se na prikaze stvarnih, izmišljenih ili magičnih elemenata kao da su stvarni. Oslanja se na realizam, ali tek toliko da može proširiti granice stvarnoga onoliko koliko je prihvatljivo.”[2]:22 Književni teoretičar Kornelije Kvas napisao je: „[U] djelima magičnog realizma stvara se izmišljeni svijet blizak stvarnosti koji određuje velika zastupljenost neobičnog i fantastičnog, a čime se, između ostalog, nastoji istaknuti proturječnosti i mane društva. Prisutnost fantastičnog ne krši očitu suvislost djela tipičnih za tradicionalnu književnost realizma. Elementi fantastičnog (magičnog) prikazuju se kao svakidašnje pojave, spašavaju ono ljudsko suočeno s napadima konformizma, zla i totalitarizma. K tomu, u magičnom realizmu pripovijedanje je objektivno i tipično za tradicionalni realizam iz 19. stoljeća.”[52]

Rohovo razlikovanje ekspresionizma i postekspresionizma, opisano u tekstu German Art in the 20th Century, može se primijeniti i u usporedbi realizma i magičnog realizma. Realizam se povezuje s pojmovima kao što su „povijest”, „mimeza”, „upoznavanje”, „empirizam i logika”, „pripovijedanje”, „reduktivni naturalizam / naturalizam vođen završetkom” te „racionalizacija / uzrok i posljedica”.[53] S druge strane, magični realizam obuhvaća pojmove kao što su „mit / legenda”, „fantastično / nadomjestak”, „očuđenje”, „misticizam / magija”, „metanaracija”, „prostrani / otvoreni romantizam” te „mašta / obrnuta vještina”.[53]

Nadrealizam

[uredi | uredi kôd]

Nadrealizam se često pomiješa s magičnim realizmom jer oba žanra istražuju nelogične i nerealistične karakteristike ljudskosti i postojanja. Rohov pojam magičnog realizma povijesno je čvrsto povezan s nadrealizmom te posljedičnim utjecajem na Carpentierovu čudesnu stvarnost. Međutim, ipak se razlikuju po važnim obilježjima. Nadrealizam „je najviše odvojen od magičnog realizma po tome što ne istražuje materijalnu stvarnost, nego maštu i um te umjetnošću pokušava izraziti 'unutrašnji život' i psihologiju ljudi”. Nastoji iskazati podsvjesno, nesvjesno, potisnuto i neizrecivo. Magični realizam, s druge strane, rijetko prikazuje ono izvanredno u obliku snova ili psiholoških iskustava. „Kad bi se to učinilo,” izjavila je Bowers, „magija bi se premjestila iz poznate materijalne stvarnosti i uvrstila u neshvaćeni svijet mašte. Običnost magije magičnog realizma ovisi o svojem prihvaćenom i neupitnom položaju u opipljivoj i materijalnoj stvarnosti.”[2]:22–4

Fabulizam

[uredi | uredi kôd]

Fabulizam se odnosi na basne, parabole i mitove te se u suvremenom kontekstu rabi kao pojam kojim se opisuju književnici čija djela spadaju u magični realizam ili su mu bliska.

Premda se tim pojmom nerijetko određuju djela magičnog realizma, fabulizam u stvarnost prenosi elemente fantastike te u njemu mitovi i basne služe kritici vanjskoga svijeta i iznošenju alegorijskih tumačenja. Bruno Bettelheim, austrijsko-američki dječji psiholog, izjavio je da bajke imaju psihološku korist. Omogućuju lakše razumijevanje i prihvaćanje teških činjenica prevođenjem traume u drugi kontekst. Dodao je i da tama i etika u tradicionalnim bajkama, pretvorene u simbole, pomažu djeci da se nose s pitanjima straha. Fabulizam pomaže prevladati te složene osjećaje i „pretočiti u stvarnost ono što je inače prolazno ili neizrecivo u pokušajima ... razumijevanja stvari o kojima najteže progovaramo: o gubitku voljenih osoba, ljubavi, promjeni.”[54]

Književnica Amber Sparks izjavila je da fabulizam spaja elemente fantastike s realističnim mjestom i vremenom radnje te da je za taj žanr ključno to što se ti elementi često preuzimaju iz konkretnih mitova, bajki i folklora. Za razliku od magičnog realizma ne služi se samo općenitim magičnim elementima nego unosi i detalje iz poznatih priča.

Premda se pojam magičnog realizma uglavnom rabi u opisu djela latinskoameričkih književnika, fabulizam nije povezan ni s jednom konkretnom kulturom. Ne oslanja se na političku stvarnost, nego na cjelokupno ljudsko iskustvo koristeći se bajkama i mitovima.[55] Taj je pristup vidljiv u djelima C. S. Lewisa; njegov roman Dok imamo lica (iz 1956.) navodi se kao primjer fabulističkog pripovijedanja. Tom prerađenom pričom o Amoru i Psihi čitatelju se šalje moralna poruka. U recenziji Lewisove biografije Washington Post komentirao je da je svojim djelima stvarao „fikciju” s poukom i dodao je da „fabulist ... rasvjetljuje prirodu stvari pričom za koju i on i njegova publika odnosno čitatelji znaju da je genijalno izmišljena analogija.”[56]

Italo Calvino primjer je književnika žanra koji se služi pojmom fabulizam. Calvinovo je najpoznatije djelo njegova trilogija Naši preci, zbirka poučnih priča ispričanih u obliku nadrealističke fantastike. Kao što je slučaj s brojnim fabulističkim radovima, njegova se djela često kategoriziraju kao skup alegorija za djecu. Calvino je želio da fikcija bude poučna poput bajki. „Calvino je neprestano inzistirao na 'poučnom potencijalu' bajke i njezinoj svrsi kao primjeru etike”, napisao je novinar Ian Thomson.[57]

Fantastika

[uredi | uredi kôd]

Fantastika i magični realizam uglavnom se ne smatraju povezanim žanrovima izuzmu li se zajednička mitološka i folklorna nadahnuća. Amaryll Beatrice Chanady razlikuje književni magični realizam od fantastike uspoređujući tri zajednička obilježja: uporabu antinomije (istodobne prisutnosti dvaju sukobljenih kodova), uvrštavanje događaja koji se ne mogu uklopiti u okvir logike te pripovjedačevu šutnju. U fantastici se nadnaravni kod smatra problematičnim, nečim što posebno privlači pozornost, a u magičnom realizmu prisutnosti nadnaravnoga ne pridaje se posebna pažnja. U fantastici pripovjedačeva šutnja uznemiruje čitatelja, ali u magičnom realizmu pomaže uklopiti ono nadnaravno u prirodne okvire. To je uklapanje moguće u magičnom realizmu zato što autor ono nadnaravno prikazuje kao jednako valjano kao i ono prirodno. Ta dva koda nisu u hijerarhiji.[58] Pripovjedači Melquíadesov duh u Márquezovu romanu Sto godina samoće i duh novorođenčeta u romanu Voljena Toni Morrison, koji posjećuju ili progone osobe koje žive u njihovim nekadašnjim domovima, prikazuju kao normalne pojave; čitatelj, stoga, prihvaća ono čudesno kao nešto normalno i uobičajeno.[2]:25–27

Clark Zlotchew izjavio je da se fantastika i magični realizam razlikuju po tome što u fantastici, npr. u Kafkinu Preobražaju, protagonist, implicitni autor ili čitatelj oklijeva odlučiti valja li uznemirujućim događajima pripisati prirodni ili nadnaravni uzrok odnosno treba li posegnuti za racionalnim ili iracionalnim objašnjenjima.[35]:14 U djelima fantastike prisutno je kolebanje između vjere i nevjerice u ono nadnaravno ili nevjerojatan događaj.

Leal smatra da pisci fantastike, među koje ubraja i Borgesa, stvaraju nove svjetove, a da pisci magičnog realizma ne čine to, nego nagovještavaju ono magično na ovom svijetu. U magičnom realizmu nadnaravno se spaja s prirodnim i poznatim svijetom. Takav dvodijelni svijet magičnog realizma razlikuje se od jednodijelnog svijeta kakav prikazuju bajke i fantastika.[35]:15

Pojedini pisci fantastike na engleskome jeziku ne smatraju da je „magični realizam” išta osim sinonima za fantastiku. Gene Wolfe izjavio je da je „magični realizam fantastika koju pišu ljudi koji govore španjolski”,[59] a Terry Pratchett komentirao je da izrazom magični realizam „pristojno kažete da pišete fantastiku”.[60]

Animistički realizam

[uredi | uredi kôd]

Animistički realizam pojam je kojim se obuhvaća afrička književnost koja crpi nadahnuće iz snažne prisutnosti zamišljenog pretka i tradicionalne religije, a pogotovo afričkog animizma.[61] Tim su pojmom Pepetela (1989.)[62] i Harry Garuba (2003.)[63] nazvali nov oblik magičnog realizma u afričkoj kulturi.

Znanstvena fantastika

[uredi | uredi kôd]

Premda i znanstvena fantastika i magični realizam mijenjaju ono što se smatra zbiljom, poigravaju se s ljudskom maštom i oblici su (često fantastičke) fikcije, uvelike se razlikuju. Bowers navodi Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja kao roman koji oprimjeruje osobinu znanstvene fantastike da nudi „racionalno, fizičko objašnjenje za bilo kakve neobične pojave”. Premda protagonisti proživljavaju distopijska i fantastična iskustva, ona se oslanjaju na zbiljski razvoj tehnologije i društva, npr. na industrijalizaciju, kemijske spojeve koji mijenjaju raspoloženje ili oplodnju in vitro. Bowers tvrdi da se „priče znanstvene fantastike izričito razlikuju od magičnog realizma po tome što se odvijaju na svjetovima drukčijim od bilo kakve poznate stvarnosti, a realistične su zato što u njima vidimo svoju moguću budućnost. Za razliku od magičnog realizma ne odvijaju se u realističnom okruženju koje se može usporediti s prošlom ili sadašnjom stvarnošću.”[2]:29–30

Važniji autori i djela

[uredi | uredi kôd]

Među latinskoameričkim književnicima koji se smatraju važnijim predstavnicima magičnog realizma jesu Jorge Luis Borges,[64] Isabel Allende[65] i Gabriel García Márquez, dobitnik Nobelove nagrade za književnost čiji je roman Sto godina samoće doživio velik uspjeh diljem svijeta.

spomen-ploča Gabrielu Garcíji Márquezu u Parizu

Allende je prva Latinoamerička književnica čiji je rad zapažen i izvan američkog kontinenta. Njezin najpoznatiji roman Kuća duhova stilski podsjeća na magični realizam Garcíje Márqueza.[2]:43 Među istaknutim je književnicima i Laura Esquivel, čiji roman Kao voda za čokoladu govori o kućanskom životu žena koje žive na marginama svojih obitelji i društva. Protagonistici Titi majka ne dopušta da se uda i bude sretna; zbog neuzvraćene ljubavi i odbačenosti od obitelji svojim nadnaravnim moćima ubacuje vlastite osjećaje u hranu koju pravi. Tako je sve goste, nakon jedenja svadbene torte koju je Tita napravila dok je patila zbog zabranjene ljubavi, prožeo val žudnje. Meksički književnik Juan Rulfo u svojem je kratkom romanu Pedro Páramo utro put ekspoziciji u nelinearnim književnim strukturama; roman govori o Comali kao gradu punu života za vrijeme života Pedra Párama i kao gradu duhova iz perspektive njegova sina Juana Preciada, koji odlazi onamo kako bi ispunio obećanje dano njegovoj preminuloj majci.[66]

Među važnijim su predstavnicima magičnog realizma na portugalskome jeziku Jorge Amado i nobelovac José Saramago. Među predstavnike tog žanra na tom jeziku mogu se ubrojiti i Murilo Rubião, dramski pisac Dias Gomes i José J. Veiga. Premda se Érico Veríssimo uglavnom ne smatra predstavnikom toga žanra, njegov roman Incident u Antaresu ubraja se u djela magičnoga realizma. Amado je među najprominentnijim suvremenim brazilskim književnicima; njegova su djela prevedena na 49 jezika. Također je brazilski književnik čija su djela najviše ekranizirana i prilagođena za kazališne predstave; prema njegovu je romanu Dona Flor i njezina dva supruga 1976. snimljen istoimeni brazilski film, a šest godina poslije uslijedila je i američka adaptacija Posljednji poljubac. Prozirni grad, roman angolskog književnika Ondjakija, primjer je magičnog realizma u afričkoj književnosti. Taj je roman 2013. osvojio nagradu José Saramago.[67]

Među važnijim su predstavnicima magičnog realizma na engleskom jeziku britansko-indijski književnik Salman Rushdie (u čijem se romanu Djeca ponoći spajaju povijest i fantastika), afroameričke književnice Toni Morrison (iako se nije slagala s takvom kategorizacijom njezinih djela[68]) i Gloria Naylor; američki književnici latinoameričkog podrijetla kao što su Ana Castillo, Rudolfo Anaya, Daniel Olivas, Rudy Ruiz i Helena Maria Viramontes; gvatemalski pisac Miguel Ángel Asturias; indijanski autori Louise Erdrich i Sherman Alexie; engleski književnik Louis de Bernières i engleska feministička spisateljica Angela Carter. Od navedenih je književnika vjerojatno najpoznatiji Rushdie, čiji „jezik magičnog realizma obuhvaća i europsku nadrealističku i latinskoameričku mitsku tradiciju [toga žanra]”.[2] Roman Voljena Toni Morrison govori o majci koju progone duh njezina djeteta i uspomene na traumatično djetinjstvo, kad je bila zlostavljana robinja, te je opterećuje to što se brine o djeci u surovu društvu.[2] Jonathan Safran Foer služi se okvirima magičnog realizma u prikazima povijesti štetlova i Holokausta u djelu Sve je rasvijetljeno. Južnoafričko-talijanska književnica Patricia Schonstein u magičnim realizmom nadahnutim romanima Vrijeme anđela i Pokrivač snova obrađuje teme Holokausta, Rodezijskoga građanskog rata i apartheida.

Romani i kratke priče Dina Buzzatija navode kao primjeri magičnog realizma u talijanskoj književnosti.[69]

Poslije raspada Sovjetskog Saveza magični realizam doživio je procvat u nekadašnjim državama Istočnoga bloka; među poznatijim su književnicima čija se djela smatraju primjerima toga žanra Viktor Pelevin, Ljudmila Petruševskaja, Tatjana Tolstaja i Ljudmila Ulickaja. Među utjecajnim su djelima iz tog razdoblja Duh domoljuba (1989.) Jevgenija Popova, Ruska ljepotica (1990.) Viktora Jerofejeva i Šaht Vladimira Makanina. Dmitrij Lipskerov u svojem je romanu Četrdeset godina u Čančžoju prikazao utjecaj obilježja latinskoameričkog magičnog realizma.[70]

Slikarstvo

[uredi | uredi kôd]

Povijesni razvoj

[uredi | uredi kôd]

Slikoviti slikarski stil (malerisch) počeo se razvijati već u prvom desetljeću 20. stoljeća,[12]:57 no od godine 1925. zaživjeli su pojmovi Magischer Realismus i Neue Sachlichkeit. Te je godine Franz Roh objavio knjigu Postekspresionizam, magični realizam: problemi najnovijeg europskog slikarstva, a Gustav Hartlaub organizirao je izložbu povezanu s tim slikarskim pravcem pod imenom Neue Sachlichkeit (nova objektivnost) u Kunsthalle Mannheimu u njemačkom gradu Mannheimu.[12]:41 Guenther je češće spominjao novu objektivnost nego magični realizam smatrajući da se nova objektivnost temelji na praksi i da je referencijalna (odnosi se na aktivne umjetnike), a da magični realizam ima teorijsku, kritičku podlogu. Pojam magični realizam naposljetku je zaslugom Massima Bontempellija prihvaćen u njemačkim i talijanskim slikarskim krugovima.[12]:60

Nova objektivnost potpuno se odvojila od impresionizma i ekspresionizma, a Hartlaub je svoju izložbu organizirao za one „koji su ostali odani ili koji su se vratili pozitivnoj, opipljivoj stvarnosti kako bi otkrili istinu [ovoga] doba”.[12]:41 Taj se stil ugrubo dijelio na dvije vrste: konzervativnu (neoklasicističku) i ljevičarski, politički motiviran verizam.[12]:41 Hartlaub je ovako razlikovao te dvije kategorije iako se uglavnom oslanjao na umjetničke pokrete u Njemačkoj:[12]:41

U novoj je umjetnosti vidio desničarsku i ljevičarsku stranu. Jedna je bila konzervativna i usmjerena ka klasicizmu; oslanjala se na bezvremenost i željela je ponovno posvetiti onu zdravu, tjelesnu kreativnost u čistim crtežima [...] nakon toliko ekscentričnosti i kaosa [aluzija na posljedice Prvoga svjetskog rata] ... Druga, ljevičarska, bila je upečatljivo suvremena i mnogo manje odana umjetnosti; izrasla je iz negacije umjetnosti i nastojala je rasvijetliti kaos, pravo lice našeg doba; ovisna je o primitivnoj potrazi za činjenicama i živčanim otkrivanjem sepstva ... Ne preostaje nam ništa drugo nego da podupremo [novu umjetnost], pogotovo jer se čini dovoljno snažnom da pokrene novu umjetničku snagu volje.[71]

Oba su oblika bila prisutna u europskoj umjetnosti od dvadesetih do tridesetih godina 20. stoljeća, a središta su im bila u Njemačkoj i Italiji.[12]:41–45 Talijanski umjetnik Giorgio de Chirico, koji je krajem drugog desetljeća 20. stoljeća stvarao djela metafizičke umjetnosti, smatra se pretečom nove objektivnosti.[12]:38

Djela američkih slikara, nastala uglavnom četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća, naknadno su uvrštavana u žanr magičnoga realizma. Ti su umjetnici povezani s novom objektivnošću na izložbi Njujorškog muzeja suvremene umjetnosti pod nazivom „American Realists and Magic Realists”.[72] Pierre Roy, francuski slikar čija su djela pripadala tom žanru, navodi se kao osoba koja je „pomogla proširiti formulacije Franza Roha” u Sjedinjenim Američkim Državama.[12]:45

Izuzimanje otvoreno fantastičnoga

[uredi | uredi kôd]

Kad je 1925. kritičar umjetnosti Franz Roh primijenio pojam magični realizam na likovnu umjetnost, odnosio se na umjetnički stil u kojima su prikazi svakidašnjih likova i pojava iznimno realistični i koji tako otkrivaju „unutrašnju” tajanstvenost umjesto da prizore iz svakidašnjeg života obremenjuju izvanjskim, otvoreno magičnim obilježjima. Prema Rohu:[73]

Nudi nam se novi stil koji je potpuno s ovoga svijeta i koji slavi ono svakidašnje. Ovaj novi svijet objekata i dalje je stran sadašnjem shvaćanju realizma. U njemu se rabe različite tehnike kojima se svim stvarima pridaje dublji smisao i koje otkrivaju tajne koje uvijek prijete stalnom miru jednostavnih i genijalnih stvari ... stvar je u tome kako nam se pred očima intuitivno prikazuju činjenice, unutrašnji likovi izvanjskoga svijeta.

Magični realizam u slikarstvu je često sinonim za postekspresionizam; tako i naslov Rohova eseja iz 1925. glasi „Postekspresionizam, magični realizam”.[73] Lois Parkinson Zamora sa Sveučilišta u Houstonu napisala je da je Roh u tom eseju „opisivao skupinu slikara koju danas uglavnom nazivamo postekspresionistima”.[74]

Roh je tim pojmom nazivao slike koje su pokazivale povratak realizmu poslije ekstravagantnosti ekspresionizma, čije je načelo bilo preoblikovati objekte tako da im se otkrije duh. Roh tvrdi da magični realizam, za razliku od njega, vjerodostojno prikazuje vanjštinu objekata, čime se duh i magija tih objekata otkrivaju samostalno. To se može povezati s radovima flamanskog slikara Van Eycka iz 15. stoljeća, koji je naglašavao složenost prirodnog krajolika stvaranjem privida neprekinutih i neviđenih područja koji tonu u pozadinu i potiču promatrača da svojom maštom ispuni te praznine na slikama. Magija se zadržava u promatračevu tumačenju onog tajanstvenog i neviđenog odnosno skrivenih dijelova slike.[75] Roh tvrdi da su među ostalim važnim obilježjima slika magičnog realizma:

  • povratak običnim objektima i izbjegavanje fantastičnih
  • supostojanje kretanja unaprijed i udaljenosti za razliku od skraćivanja predmeta, što je bila odlika ekspresionizma
  • uporaba minijaturnih detalja čak i na prostranim slikama i u prikazima golemih krajolika.

Rohova zamisao magičnog realizma utjecala je i na kasnije umjetnike. Godine 1991. u recenziji za New York Times kritičarka Vivien Raynor napisala je da „John Stuard Ingle pokazuje da je magični realizam i dalje živ” na svojim „virtuoznim” akvarelima mrtve prirode.[76] Sam je Ingle izjavio da mu pristup odražava rani utjecaj magičnog realizma; cilj mu nije bio ubacivati magične elemente u realističnu sliku, nego radikalno vjerno prikazati stvarnost – „magični” učinak na promatrača proizlazi iz tog nastojanja. Komentirao je: „Ne želim arbitrarno mijenjati ono što vidim da bih naslikao sliku, želim naslikati ono što je vidljivo. Smisao je u tome da se uzme nešto što je vidljivo i tu stvarnost istražiti što je intenzivnije moguće.”[77][78]

Kasniji razvoj – uvrštavanje fantastičnoga

[uredi | uredi kôd]

Premda je Ingle predstavnik magičnog realizma koji se oslanja na Rohove ideje, pojam magični realizam sredinom se 20. stoljeća počeo odnositi na radove s otvoreno fantastičnim elementima, koji su po tome pomalo nalik književnim oblicima u istome žanru.

U toj podvrsti magičnog realizma središnje mjesto zauzima nekoliko europskih i američkih slikara, čiji su najvažniji radovi nastajali između tridesetih i pedesetih godina 20. stoljeća, a među tim su slikarima Bettina Shaw-Lawrence, Paul Cadmus, Ivan Albright, Philip Evergood, George Tooker, Brian Connelly, Ricco i Andrew Wyeth. Njihovi se radovi uvelike razlikuju od Rohovih načela jer su „usidreni u svakidašnjici, ali s prizvucima fantastike ili čuđenja”.[79]

Magični realizam u slikarstvu u novije je doba nadišao puke „prizvuke” fantastike i nadrealizma te prikazuje magičnu stvarnost sa sve tanjim osloncem u „svakidašnjici”. Umjetnici povezani s tim oblikom magičnog realizma jesu Marcela Donoso i Gregory Gillespie.[80][81][82]

Slikari

[uredi | uredi kôd]

Film i televizija

[uredi | uredi kôd]

Magični realizam nije jasno određen filmski žanr, ali obilježja tog žanra prisutna u književnosti uočljiva su i u raznim filmovima s elementima fantastike. Te se karakteristike katkad prikazuju kao normalne pojave i bez popratnih objašnjenja.[83]

U brojnim filmovima priču i događaje u njoj obilježava kontrast između elemenata stvarnoga i magičnoga ili različitih oblika produkcije. Time se istražuje stvarnost onoga što postoji.[2]:109–111 Fredric Jameson u članku On Magic Realism in Film tvrdi da je filmski magični realizam formalna metoda koja se oslanja na povijesne sirovine u kojima je prisutan nesklad.[84][85] Kao voda za čokoladu (1992.) počinje i završava pripovijedanjem u prvom licu kako bi se uspostavio okvir naracije magičnog realizma. Primjeri stilskih sredstava magičnog realizma u tom filmu jesu to što priču priča dijete, gledište s nepotpunim prikazom povijesti te filmska boja koja ističe prisutnost.[86]

Nekoliko filmova Woodyja Allena, među kojima je i Ponoć u Parizu (2011.), i Emira Kusturice, među kojima je i Dom za vešanje, sadrži elemente magičnog realizma.[87][88] Većinu filmova koje je režirao Terry Gilliam uvelike su nadahnuti magičnim realizmom.[89] Animirani filmovi koje su režirali Satoshi Kon i Hayao Miyazaki također često sadrže obilježja magičnog realizma.[90]

Među ostalim filmovima i televizijskim serijama koji sadrže obilježja magičnog realizma jesu:

Videoigre

[uredi | uredi kôd]

U eseju „Napola stvarno” Jesper Juul, profesor na MIT-u i ludolog izjavio je da po svojoj prirodi videoigre spadaju u magični realizam.[91] Rane videoigre (kao npr. Trinity, tekstualna avantura iz 1986.) spajaju obilježja fantastike, znanstvene fantastike i magičnog realizma.[92] Utjecaj žanra prisutan je i u avanturističkim igrama koje se igraju mišem kao što su Kentucky Route Zero (2013.) i Memoranda (2017.).[93] Franšiza Metal Gear također se često navodi kao primjer magičnog realizma u videoigrama zbog spajanja realistične vojne fikcije s elementima nadnaravnoga.[94][95][96][97]

Vidi

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ What Is Magical Realism? Definition and Examples of Magical Realism in Literature, Plus 7 Magical Realism Novels You Should Read. MasterClass. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. veljače 2022. Pristupljeno 5. travnja 2026.
  2. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 Bowers, Maggie Ann. 2004. Magic(al) Realism. Routledge. New York. ISBN 978-0-415-26854-7
  3. ↑ Zamora, Lois Parkinson; Faris, Wendy B., ur. 14. studenoga 1995. Magical Realism. Duke University Press. doi:10.1515/9780822397212. ISBN 978-0-8223-9721-2
  4. ↑ Cortes, Eladio. 1992. Dictionary of Mexican Literature. Greenwood Publishing Group. ISBN 0-313-26271-3. Magični realizam nije čista fantastika jer podrobno opisuje stvarni svijet (...)
  5. 1 2 Wexler, Joyce. 2002. What Is a Nation? Magic Realism and National Identity in Midnight's Children and Clear Light of Day. The Journal of Commonwealth Literature. 37 (2): 137–155. doi:10.1177/002198940203700209. S2CID 161325155. Oksimoron 'magični realizam' (...) Taj je pojam širi od realizma ili fantastike.
  6. ↑ Hegerfeldt, Anne C. 2005. Lies that Tell the Truth: Magic Realism Seen Through Contemporary Fiction from Britain. Rodopi. New York. str. 6. ISBN 9789042019744. (...) očito je nedostatna kraća definicija magičnog realizma kao 'mješavina realizma i fantastike'
  7. ↑ Woodson, Michael. 12. svibnja 2023. What Is Magical Realism?. Writer's Digest. Pristupljeno 5. travnja 2026.
  8. ↑ Strecher, Matthew C. 1999. „Magical Realism and the Search for Identity in the Fiction of Murakami Haruki.” Journal of Japanese Studies 25(2):263–98, str. 267.
  9. ↑ Lodge, David. 1992. The Art of Fiction. Secker & Warburg. ISBN 0-436-25671-1
  10. ↑ Kakutani, Michiko. 24. veljače 1989. Critic's Notebook: Telling Truth Through Fantasy: Rushdie's Magic Realism. The New York Times. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  11. ↑ Stewart, Nicholas. 21. lipnja 1999. Magic realism as post-colonialist device in Midnight's Children. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. prosinca 2006. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  12. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 Zamora, Lois Parkinson; Faris, Wendy B.; Guenther, Irene. Siječanj 1995. Magic Realism, New Objectivity, and the Arts during the Weimar Republic. Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. str. 33–73. doi:10.1515/9780822397212-004. ISBN 0822316404. Pristupljeno 6. srpnja 2025.
  13. ↑ Owen, Christopher. 2020. Transgression of Fantastika. Introduction to the Special Issue: The Two-Hundred-Year Legacy of E. T. A. Hoffmann. Anglia Ruskin University. London. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  14. ↑ Lunačarski, Anatolij. 1924. Романтическая литература. История западноевропейской литературы (ruski). Gosizdat. Moscow. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  15. ↑ Özdemir, Ceylan. 21. prosinca 2023. Multidimensional view of magical realism in Russian literature. World Languages, Cultures and Literatures (37): 1346. 'Mistični realizam (мистический реализм)' često se može upotrijebiti kao sinonim za taj pojam. Nikolaj Berdjajev, ruski filozof, i Andrej Beli, simbolist, među prvima su rabili taj termin. U predgovoru svojeg djela Filozofska, društvena i književna iskustva (1900. – 1906.) (Опыты философские, социальные и литературные (1900-1906 г.)), objavljena 1907., Berdjajev objektivno tvrdi da je 'mistični realizam' pojam koji najbolje opisuje njegovu filozofiju. Berdjajev objašnjava da u njegovoj filozofiji mistična otkrivenja i realizam u ravnoteži. Taj se pristup temelji na ideji da se stvarnost može razumjeti ne racionalizmom, nego po dubokim mističnim iskustvima. U tom kontekstu Berdjajev kritički promatra religijske dogme i smatra da je za pojedince od prijeke važnosti da uspostave vezu s duhovnom stvarnošću na temelju vlastitih unutrašnjih doživljaja.
  16. ↑ Özdemir, Ceylan. 21. prosinca 2023. Multidimensional view of magical realism in Russian literature. World Languages, Cultures and Literatures (37): 1346. Berdjajev se osvrće na realizam Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga tvrdeći da je vrlo blizak njegovim filozofskim principima, pogotovo u obradi tema kao što su autonomija pojedinca i odnos čovječanstva s božanskim. To je posebno očito u kasnijem dijelu umjetničke karijere Dostojevskoga, koju Berdjajev naziva 'mističnim'.
  17. ↑ Özdemir, Ceylan. 21. prosinca 2023. Multidimensional view of magical realism in Russian literature. World Languages, Cultures and Literatures (37): 1346. Stoga se smatra da se način na koji je Dostojevski opisao Ivanovu dvojnost i unutrašnja previranja u Braći Karamazovima (1880.) u interakcijama između Ivana, nezakonita sina Fjodora Pavloviča, i njegova nezakonitog sina Smerdjakova, ne može nazvati potpuno realističnim. Pretpostavlja se da odnos između Ivana i vraga u romanu nadilazi stvarnost i prebiva u apstraktnijem, više metafizičkom okruženju. Smatra da je prikaz odnosa između Ivana i vraga u djelu uvelike odvojen od stvarnosti.
  18. ↑ Özdemir, Ceylan. 21. prosinca 2023. Multidimensional view of magical realism in Russian literature. World Languages, Cultures and Literatures (37): 1347. Svoj stav argumentira uspoređujući likove u romanima Dostojevskoga. Primjerice, Berdjajev smatra da je Miškin, protagonist u Idiotu (Идиот, 1868.), pod utjecajem Nastasje Filipovne i Rogožina, a Raskoljnikov, protagonist u Zločinu i kazni (Преступление и наказание, 1866.) u sličnu je odnosu sa Svidrigajlovom. Tvrdi da su tajanstvene veze između Ivana u Braći Karamazovima i Smerdjakova te Stavrogina u Bjesovima (Бесы, 1872.) i Šatova božanske prirode.
  19. ↑ Özdemir, Ceylan. 21. prosinca 2023. Multidimensional view of magical realism in Russian literature. World Languages, Cultures and Literatures (37): 1346. Berdjajev se osvrće na realizam Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga tvrdeći da je vrlo blizak njegovim filozofskim principima, pogotovo u obradi tema kao što su autonomija pojedinca i odnos čovječanstva s božanskim. To je posebno očito u kasnijem dijelu umjetničke karijere Dostojevskoga, koju Berdjajev naziva 'mističnim'. Ruski akademik tvrdi da realistički pravac, utjelovljen u djelima ključnih figura u ruskoj književnosti 19. stoljeća poput Aleksandra Puškina, Lava Tolstoja, Dostojevskoga i Gogolja, simboličan oblik umjtnosti koji povezuje dva svijeta.
  20. ↑ Özdemir, Ceylan. 21. prosinca 2023. Multidimensional view of magical realism in Russian literature. World Languages, Cultures and Literatures (37): 1347. Berdjajev tvrdi da način na koji se Dostojevski postavlja prema realizmu prethodi i utire put posebnoj književnoj kategoriji poznatoj kao mistični realizam povezivanjem opipljivoga i metafizičkoga. Iz te perspektive valja usporediti taj žanr i magični realizam. Duboki mistični temelji na kojima počiva Novalisovo poimanje magičnog idealizma igraju glavnu ulogu u žanru koji Berdjajev opisuje. S druge strane, Rohova nesklonost izrazu 'mistični' odvaja magični realizam dvadesetoga stoljeća od čiste religijske atmosfere, ako ne i u potpunosti. Međutim, kako je vjera u svete stvari uvelike utjecala na magični realizam, razumno je pretpostaviti da mistični realizam Berdjajeva i taj žanr imaju mnogo toga zajedničkog.
  21. ↑ Berlina, Alexandra. 2009. Russian Magical Realism and Pelevin as Its Exponent. CLCWeb: Comparative Literature and Culture. 11 (4): 2. doi:10.7771/1481-4374.1561. Ovaj je način pisanja iz 1925. nevjerojatno podsjeća na esej koji je na ruskome sedam godina prije napisao Viktor Šklovski – 'Isskustvo kak priem' ('Umjetnost kao postupak; teorija proze'): ostranenie ('očuđenje') pojam je Šklovskoga kojim se u umjetnosti nastoji nanovo iskusiti ono što se automatski prepoznaje u životu. U tom eseju Šklovski se mahom bavi Tolstojem: nazovemo li ga pretečom magičnog realizma, pojam bismo previše proširili, ali istoimeni lik (i djelomično pripovjedač) u njegovu Holstomeru, konj koji ono što ljudi čine promatra s čuđenjem, ilustrira ključno obilježje Rohova magischer Realismusa.
  22. ↑ Sharshun, Sergey. 1932. Magicheskiy realizm. Chisla. 6: 229–231
  23. ↑ Gleb, Struve. 1956. Russian Literature in Exile. Izdatel'stvo imeni Chekhova.. New York.
  24. ↑ Bell, Michael. 14. lipnja 2012. The Cambridge Companion to European Novelists. Cambridge University Press. Cambridge. str. 442. ISBN 9780521515047. S druge strane, formalnije rečeno, Evanđelje, koje je samo po sebi jedno od velikih djela magičnog realizma, postaje sekularna priča, a ateistička moskva postaje mjesto nadnaravnih posredovanja. Da je takva inverzija učinjena s gledišta vjere, značenje bi bilo ograničenije i bez dubine. No Bulgakovljeva nadnaravnost književni je postupak kojim se priziva moć maštanja velikih ruskih romanopisaca: ne aludira se samo na Aleksandra Puškina, Nikolaja Gogolja, Dostojevskoga i Tolstoja; oni priči ulijevaju dodatnu energiju. Pomodnost magičnog realizma krajem dvadesetog stoljeća često se pripisuje Latinskoj Americi i tvrdi se da odražava osjetljivost koja prethodi modernome razdoblju. No djela kao što su Limeni bubanj i Majstor i Margarita, koja su nastala mnogo prije latinskoameričke 'eksplozije' u šezdesetim godinama 20. stoljeća, upućuju na književne tradicije koje su tenatski u prednjem planu djela. Ustvari, magični realizam nije znak etnografske jedinstvenosti, nego literarnosti koja jasno naznačuje da djelo iznosi tvrdnje o istinitosti psihološkog ili mitskog poretka koji se ne može upisati u usko shvaćanje realizma. Pritom izraz 'magični realizam' jednako pretpostavlja vrstu realizma i odmak od njega, a u tom smislu upućuje na daljnju suvremenu fazu izvornih dijaloga realizma i romana koji su izrodili suvremeni roman.
  25. ↑ Slemon, Stephen. Magic Realism as Post-Colonial Discourse (PDF). Canadian Literature (116): 9–24. doi:10.14288/cl.v0i116. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 25. travnja 2018. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  26. ↑ Roh, Franz. 1925. Nach-Expressionismus. Magischer Realismus. Probleme der neuesten europäischen Malerei. Leipzig: Klinkhardt & Biermann.
  27. 1 2 3 4 5 Leal, Luis. 1995. Magical Realism in Spanish America. Parkinson Zamora, Lois; B. Faris, Wendy (ur.). Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. New York. str. 119–124. ISBN 978-0-8223-9721-2
  28. ↑ Lopátegui, Patricia Rosas. 2006. El asesinato de Elena Garro. Universdad Autonoma del Estado de Morelos. ISBN 978-9700761596
  29. 1 2 3 4 Parkinson Zamora, Lois; B. Faris, Wendy, ur. 1995. =Introduction. Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. New York. str. 119–124. ISBN 978-0-8223-9721-2
  30. 1 2 3 Carpentier, Alejo. 1995. The Baroque and the Marvelous Real. Parkinson Zamora, Lois; B. Faris, Wendy (ur.). Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. New York. str. 89–108. ISBN 978-0-8223-9721-2
  31. 1 2 3 Flores, Angel. Svibanj 1955. Magical Realism in Spanish American Fiction. Hispania. 38 (2): 187–192. doi:10.2307/335812. JSTOR 335812
  32. ↑ Hart, Stephen M.; Ouyang, Wen-Chin, ur. 2007. A Companion to Magical Realism. Boydell & Brewer. doi:10.1017/9781846153884. ISBN 9781855661202
  33. ↑ Stone, Peter. 1981. Gabriel García Márquez, The Art of Fiction No. 69. The Paris Review. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  34. ↑ Baldick, Chris. 2008. The Concise Oxford Dictionary of Literary Terms. 3. izdanje. Oxford University Press. ISBN 978-0199208272
  35. 1 2 3 4 5 6 Zlotchew, Clark M. 2007. Varieties of Magical Realism. Academic Press ENE. New Jersey. ISBN 978-0199208272
  36. 1 2 Chanady, Amaryll Beatrice. 1985. Magical Realism and the Fantastic: Resolved versus Unresolved Antinomy. Gardland Publishing, Inc.. New York.
  37. ↑ Post Colonial Studies at Emory. 1998. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2009. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  38. 1 2 3 Daniel, Lee A. 1982. Realismo Mágico: True Realism with a Pinch of Magic. The South Central Bulletin. 42 (4): 129–130. doi:10.2307/3188273. JSTOR 3188273
  39. ↑ Thiem, Jon. 1995. The Textualization of the Reader in Magical Realist Fiction. Parkinson Zamora, Lois; B. Faris, Wendy (ur.). Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. New York. str. 235–248. ISBN 978-0-8223-9721-2
  40. ↑ An Introduction to Magical Realism | Dr. Philip Irving Mitchell | Dallas Baptist University. www.dbu.edu. Pristupljeno 12. siječnja 2024.
  41. ↑ How to Write Magical Realism. MasterClass. 2021. Pristupljeno 18. travnja 2026.
  42. ↑ Lindstrom, Naomi. 1994. Twentieth-Century Spanish American Literature. University of Texas Press. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. veljače 2009. Pristupljeno 18. lipnja 2009.
  43. 1 2 3 4 D'haen, Theo. 1995. Magical Realism and Postmodernism: Decentering Privileged Centers. Parkinson Zamora, Lois; B. Faris, Wendy (ur.). Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. New York. str. 191–208. ISBN 978-0-8223-9721-2 Pogreška u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime ":4" definirano više puta s različitim sadržajem
  44. ↑ Spindler, William. Siječanj 1996. Magical Insurrections: Cultural Resistance and the Magic Realist Novel in Latin America (doctoral disertacija) (engleski). University of Essex
  45. ↑ Juul, Jesper. 13. kolovoza 2014. Are Game Experiments Apolitical? Avant-garde and Magic Realism. The Ludologist. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. travnja 2018. Pristupljeno 4. srpnja 2017.
  46. ↑ Rushdie, Salman. 1991. Imaginary Homelands: Essays and Criticism 1981–1991. Granta Books. London. ISBN 978-0-670-83952-0
  47. ↑ Pietri, Arturo Uslar. 1949. Letras y hombres de Venezuela. Mexico City: Fondo de Cultura Economica. p. 161.
  48. ↑ Simpkins, Scott. 1988. Magical Strategies: The Supplement of Realism. Twentieth Century Literature. 34 (2): 140–154. doi:10.2307/441074. JSTOR 441074
  49. ↑ Spindler, William. 1993. Magic Realism: A Typology (PDF). Forum for Modern Language Studies. 39 (1): 75–85. Pristupljeno 19. travnja 2026.
  50. ↑ Aniballi, Francesca (lipanj 2010.). "Ceremony: A Case Study in Literary Anthropology". Unutar French, Matthew; Jackson, Simon; Jokisuu, Elina. Proceedings of the University of Cambridge Interdisciplinary Graduate Conference. Cambridge, Ujedinjeno Kraljevstvo. pp. 9–15. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. siječnja 2012.. https://web.archive.org/web/20120119235615/http://www.dspace.cam.ac.uk/bitstream/1810/225960/3/French,%20M.,%20Jackson,%20S.%20Jokisuu,%20E.%20(2010)%20'Diverse%20Engagement%20-%20Drawing%20in%20the%20Margins'%20online%20edition-3.pdf
  51. ↑ Connell, Liam. 1998. Discarding Magic Realism: Modernism, Anthropology, and Critical Practice. ARIEL. 29 (2): 95–110
  52. ↑ Kvas, Kornelije. 2019. The Boundaries of Realism in World Literature. Lexington Books. Lanham, Boulder, New York, London. str. 29. ISBN 978-1-7936-0910-6
  53. 1 2 Simpkins, Scott. 1988. Magical Strategies: The Supplement of Realism. Twentieth Century Literature. 34 (2): 140–154. doi:10.2307/441074. JSTOR 441074
  54. ↑ Haggard, Kit. How a queer fabulism came to dominate contemporary women's writing. The Outline. Pristupljeno 24. studenoga 2018.
  55. ↑ Capettini, Emily. 2014. A Second Ribcage: Fiction and an Article on New Wave Fabulism, Trauma, and the Environment (Doktorska disertacija). University of Louisiana at Lafayette. ProQuest 1548306771
  56. ↑ Kirk, Russell. 1. travnja 1990. The Faith of a Fabulist. The Washington Post. Pristupljeno 25. studenoga 2018.
  57. ↑ Thomson, Ian. 19. rujna 2015. Italo Calvino: a celebration of the fairy king. The Telegraph. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2022. Pristupljeno 8. prosinca 2018.
  58. ↑ Chanady, Amaryll Beatrice (1985). Magical realism and the fantastic: Resolved versus unresolved antinomy. New York: Garland. pp. 30–31.
  59. ↑ Wolfe, Gene; Baber, Brendan. 2007. Gene Wolfe Interview. Wright, Peter (ur.). Shadows of the New Sun: Wolfe on Writing/Writers on Wolfe. Liverpool University Press. ISBN 9781846310577
  60. ↑ Terry Pratchett by Linda Richards. January Magazine. 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. prosinca 2007. Pristupljeno 17. veljače 2008.
  61. ↑ Paradiso, Silvio Ruiz. 2014. Postcolonialism and Religiosity in African Literatures. Proceedings of the 4th International Congress in Cultural Studies. Aveiro, Portugal: 73–79
  62. ↑ Pepetela. 1989. Lueji, o nascimento de um império. União dos Escritores Angolanos. Porto, Portugal.
  63. ↑ Garuba, Harry. 2003. Explorations in Animist Materialism: Notes on Reading/Writing African Literature, Culture, and Society. Public Culture. Duke University Press. 15 (2): 261–285
  64. ↑ Parkinson Zamora, Lois; B. Faris, Wendy. 1995. Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press. Durham & London.
  65. ↑ Jaggi, Maya. 5. veljače 2000. A View From The Bridge. The Guardian. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. siječnja 2018. Pristupljeno 15. siječnja 2018.
  66. ↑ Mambrol, Nasrullah. 3. kolovoza 2023. Analysis of Juan Rulfo's Pedro Páramo. Literary Theory and Criticism (engleski). Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  67. ↑ Kona, Bongani. 3. rujna 2018. A kaleidoscopic novel of radiant beauty—Bongani Kona reviews the new English translation of Ondjaki’s Transparent City. The Johannesburg Review of Books. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. siječnja 2026. Pristupljeno 6. ožujka 2026.
  68. ↑ Morrison on Magical Realism (PDF). Rutgers University. New Brunswick, Kanada. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. prosinca 2019. Pristupljeno 19. travnja 2026.
  69. ↑ D’haen, T. 2020. Magical Realism: The European Trajectory. C. Warnes; K.A. Sasser (ur.). Magical Realism and Literature. Cambridge Critical Concepts. Cambridge University Press. Cambridge. str. 117–130
  70. ↑ Berlina, Alexandra. 2009. Russian Magical Realism and Pelevin as Its Exponent. CLCWeb: Comparative Literature and Culture. 11 (4): 3. doi:10.7771/1481-4374.1561. Osim Pelevinova [romana] Omon Ra uključuje i [djela] Moskva-Petuški Venedikta Jerofejeva i Ruska ljepotica njegova imenjaka Viktora Jerofejeva, Duh domoljuba Jevgenija Popova, Šaht Vladimira Makanina i Četrdeset godina u Čančžoju Dmitrija Lipskerova, koje 'besramno duguje nešto [knjizi] Sto godina samoće Garcíje Márqueza' (483). Nekoliko djela književnica kao što su Tolstaja, Ulickaja i Petruševskaja moglo bi se uvrstiti na popis iako se u njima obilježja magičnog realizma uglavnom poimence povezuju s distopijom, naracijom ludila i apsurdom. Porter zaključuje: 'Ako je magični realizam nastao u Južnoj Americi u vrijeme poslijeratne modernizacije i relativne liberalizacije, onda se svakako može razumjeti pojava takva stila u poslijesovjetskom razdoblju'
  71. ↑ Westheim, Paul. 1922. Ein neuer Naturalismus? Eine Rundfrage des Kunstblatts. Das Kunstblatt. 6
  72. ↑ Miller, Dorothy C.; Barr, Alfred, ur. 1943. American Realists and Magic Realists. Njujorški muzej suvremene umjetnosti
  73. 1 2 Magical Realism: Definitions. Arizona State University. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. rujna 2017. Pristupljeno 25. travnja 2018.
  74. ↑ Parkinson Zamora, Lois. Swords and Silver Rings: Objects and Expression in Magical Realism and the New World Baroque. University of Houston. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2009.
  75. ↑ Luber, Katherine Crawford. 1998. Recognizing Van Eyck: Magical Realism in Landscape Painting. Philadelphia Museum of Art Bulletin. 91 (386/387): 7–23. doi:10.2307/3795460. JSTOR 3795460
  76. ↑ Raynor, Vivien. 19. svibnja 1991. ART; The Skill of the Watercolorist. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2009. Pristupljeno 12. svibnja 2010.
  77. ↑ John Ingle - Artist Biography. askART. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2006. Pristupljeno 25. travnja 2018.
  78. ↑ Camp, Roswell Anthony. The Eye and the Heart: The Watercolors of John Stuart Ingle. John Sandford – The Official Website. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. rujna 2012. Pristupljeno 25. travnja 2018.
  79. ↑ Magic Realism. Artcyclopedia. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2009. Pristupljeno 25. travnja 2018.
  80. ↑ Johnson, Ken. 22. rujna 2000. ART IN REVIEW; Gregory Gillespie. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2009. Pristupljeno 12. svibnja 2010.
  81. ↑ Gregory Gillespie Online. Artcyclopedia. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. srpnja 2012. Pristupljeno 25. travnja 2018.
  82. ↑ Johnson, Ken. 23. svibnja 2003. ART IN REVIEW; James Valerio. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2009. Pristupljeno 12. svibnja 2010.
  83. ↑ Hurd, Mary. 30. studenoga 2006. Women Directors and Their Films. Praeger. str. 73. ISBN 978-0-275-98578-3
  84. ↑ Jameson, Fredric. 1986. On Magic Realism in Film. Critical Inquiry. University of Chicago Press. 12 (2): 311. doi:10.1086/448333. JSTOR 1343476. S2CID 161057644
  85. ↑ Zamora, Lois Parkinson; Faris, Wendy B. 30. studenoga 1995. Magical Realism: Theory, History, Community. Duke University Press Books. str. 426. ISBN 978-0-8223-1640-4
  86. ↑ Hegerfeld, Anne. 13. siječnja 2005. Lies that Tell the Truth: Magic Realism Seen through Contemporary Fiction from Britain (Costerus NS 155). Rodopi. str. 147. ISBN 978-90-420-1974-4
  87. ↑ Vélez, Nathalia. 12. veljače 2015. 20 Great Magical Realism Movies That Are Worth Your Time. Tasteofcinema.com. Pristupljeno 19. travnja 2026.
  88. ↑ Thomas, Kevin. 9. veljače 1990. Entering the Oscar Race Via Magic and Realism. The Los Angeles Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. travnja 2018. Pristupljeno 25. lipnja 2017.
  89. ↑ Rushdie, Salman. Salman Rushdie Talks with Terry Gilliam. The Believer. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. lipnja 2017. Pristupljeno 25. lipnja 2017.
  90. ↑ Zeitchik, Steven. 16. rujna 2013. 'The Wind Rises': Five things to know about Miyazaki's new movie. The Los Angeles Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. srpnja 2017. Pristupljeno 25. lipnja 2017.
  91. ↑ Juul, Jesper. 2015. Half-Real: Video Games Between Real Rules and Fictional Worlds. Tvrdoukoričeno izdanje. MIT Press. Cambridge. ISBN 9780262101103
  92. ↑ Roger Tringham, Neal. 2015. Science Fiction Video Games. CRC Press. Boca Raton, SAD. ISBN 978-1-4822-0389-9
  93. ↑ McMullan, Thomas. 27. srpnja 2014. Where literature and gaming collide. Eurogamer (engleski). Pristupljeno 24. ožujka 2020.. Dok smo skicirali i zamišljali Kentucky Route Zero, fikcija nam je bila jedna od prvih referentnih točaka – magični realizam Gabriela Garcije Márqueza i južnjačka gotika Flanneryja O'Connora
  94. ↑ Moira, Hicks. 3. kolovoza 2019. How Metal Gear Eschewed Realism to Convey the Horror of Imperial Violence. Fanbyte. Gematsu. Pristupljeno 12. lipnja 2021.
  95. ↑ Keogh, Brendan. 18. rujna 2015. On Metal Gear Solid V: The Phantom Pain. Brkeogh.com. Pristupljeno 12. lipnja 2021.
  96. ↑ Davenport, James. 27. kolovoza 2015. Become a Metal Gear expert before The Phantom Pain comes out. PC Gamer. Pristupljeno 12. lipnja 2021.
  97. ↑ Valle, Nathaniel. 29. travnja 2014. Marquez, Vamp, and Me – Metal Gear Solid and the Supernatural. Christ and Pop Culture. Pristupljeno 12. lipnja 2021.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Magični_realizam&oldid=7432755"