Maglenka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Maglenka
Clitocybe Nebularis.JPG
Sistematika
Carstvo: Fungi
Koljeno: Basidiomycota
Razred: Agaricomycetes
Red: Agaricales
Porodica: Tricholomataceae
Rod: Clitocybe
Vrsta: C. nebularis
Dvojno ime
Clitocybe nebularis
(Batsch), P. Kummer
Clitocybe nebularis
Vidi predložak mikomorfokvir koji generira sljedeći popis
Mikološke karakteristike
listići na himeniju
klobuk je konveksan ili ravan
himenij je spušten
stručak je gol
otisak spora je kremastobijel
jestivost: jestiva

Maglenka (Clitocybe nebularis), još zvana i sniježnica, vrsta je uvjetno jestive gljive iz porodice Tricholomataceae.

Opis[uredi | uredi kôd]

Klobuk je širine 6-20 cm, mesnat, maglenosive boje. Najprije je zvonolik, poslije konveksan sa uvrnutim rubom, potom ravan i naposlijetku saizvinutim i vijugavim obodom. Posut je sivkastim prahom (maglica) koji se lako briše. Kožica se lako guli. Listići su brlo gusti, pomiješani sa kraćima. Spuštaju se niz stručak. U početku su blijedožućkaste boje, a kasnije rumenkasti. Lako se odvajaju od mesa klobuka. Stručak je visine 6-15 cm. Mesnat je, pun, elastičan, spužvast. Smeđesive je boje, a ponekada rumenkast. Pri vrhu je tanji, a pri dnu je zadebljan. Meso je bijele boje i manje-više vlaknasto. Ima vrlo jak i neodređen zadah. Okus mu je trpak.[1]

Spore su žućkaste, ovalnog oblika veličine 6-8x3-4 µm.

Jestiva je vrsta, ali je zbog jakom mirisa i okusa dvojbena delikatesa. Moguće je da sadrži termolabilne toksine koji se kuhanjem uništavaju.

Meso maglenke sa sulfovanilinom trenutačno postane prolazno ljubičastocrvenio. Fenolom posmeđi, dok dušičnom kiselinom prvo pocrveni, a zatim postane grimizno.

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Maglenka se može naći u Europi i Sjevernoj Americi. Ova gljiva raste u kasnu jesen u crnogoričnim i bjelogorilčnim šumama. Pojavljuju se u velikim skupinama u krugovima ili linijama.

Jestivost,slične vrste[uredi | uredi kôd]

Maglenka je teško probavljiva, te zbog toga nije preporučljiva ljudima osjetljiva želuca. Francuski mikolog Marchand preporučao je branje samo mladih primjeraka, te prokuhavanje gljive i bacanje vode u kojoj se kuhala. Gljiva sadrži i antibiotik nebularin, koji se smatra otrovnim,tako da se danas konzumacija iste više ne preporuča.[2][3] Raste u kasnu jesen u velikim skupinama, cik-cak linijama ili krugovima kao i modrikača (Clitocybe nuda). Može narasti vrlo velika, promjera klobuka i do 25 cm. Ako se obrati pažnja na morfološke značajke, zamjena sa otrovnim vrstama nije moguća. Otrovna olovasta rudoliska (Entoloma sinuata) joj dosta sliči, ali ona ima prvo blijede, te na kraju crvenkaste listiće i klobuk sivosvilenkaste boje.kao i vrlo nepravilan i debeo stručak. Ponekada se pojavi bojela forma maglenke.

Galerija[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. http://www.mykoweb.com/CAF/species/Clitocybe_nebularis.html
  2. http://www.pharmazeutische-zeitung.de/index.php?id=titel_08_2000 Pristup stranici4.11.2012.
  3. Лекарственные растения и их применение. Изд. 5-е, перераб. и. доп. «Наука и техника». Мн., 1974

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: maglenka
Wikispecies-logo.svgWikivrste imaju podatke o: maglenci